Mojih zagrebačkih top 5

Ko još piše pisma rukom?! – komentira moja mama gledajući kako Nini pišem pismastu čestitku za rođendan. Ja! Ja pišem pisma/čestitke rukom. Ja sam od raznoraznih olovki, papira, blokića i rokovnika. Uvijek sam i bila. Iako posjedujem sve moderne gadgete. I stalno se nadam da ću se modernizirati, ali se to nikad ne dogodi i ne znam zašto se uopće i trudim kad moj staromodni način za mene savršeno funkcionira. Ambiciozno svaki puta napišem popis za kupovinu u mobitel i onda ga na kraju napišem i rukom na post-it, a iz mobitela izbrišem i koristim ovaj ručni. Bilješke sve ikad za sve vodim samo i isključivo olovkom u nekom od blokića ili rokovnika. Godišnji planer, također, popunjavam rukom.

Volim praviti raznorazne popise svega i svačega. Za jednom. Nekad. Zlu ne trebalo. I za uspomenu. Tako da ne čudi činjenica da imam papir na kojem pišem sva mjesta koja u Zagrebu posjetim otkad sam se doselila. S jednom prijateljicom, koja se doselila malo prije mene, imam pakt da jednom mjesečno odemo na mjesto na kojem još nismo do sada bile. S drugim ljudima, a i sama sa sobom uspijem to prakticirati i češće. Tako da se taj popis lijepo popunjava. Nastavi čitati

Oko 280 km istok-zapad

Zamisli razdoblje od 15 godina. Desetljeće i pol. Dugo je to, jel tak? Svašta se tu izdogađa. Ja sam recimo, samo da nabrojimo neke stvari onako na prvu, u zadnjih 15 godina završila sva svoja formalna obrazovanja, osnovnu, srednju školu i fakultet. Položila vozački. Selila se četiri puta. Promijenila četiri posla. Dva puta uganula nogu. Jednom ozlijedila kralježnicu. Posjetila 12 novih zemalja. Imala kosu od kratke do dužine do lakta. Imala težinu od 57 do 72 kg. I sva sreća povukla na didu Dalmatinca pa i narasla. A po najnovijem proživljavam i zadnju godinu u 20-ima.

I sad recimo, onako hipotetski, da je prošlo i 15 godina od kada si zadnji put imao/la curu/dečka. I u tom periodu mogao/la si naći nju/njega kad god. Imao si za to 15 godina. Desetljeće i pol. Ali zašto bi kad se to može dogoditi netom prije nego se trebaš, doduše neplanirano, preseliti u grad koji je recimo, onako hipotetski, udaljen oko 280 km. Nastavi čitati

Halo, mama?!

Prošlo je više od osam mjeseci otkako sam se preselila u Zagreb. Brzo je prošlo. Proletilo. U snalaženju na novom poslu; novom gradu; kvartovskom životu; novom stanu; gradskom prijevozu; druženju sa starim i novim prijateljima; obilasku novih kafića, restorana, slastičarnica i palačinkarnica, parkova, šuma, kazališta i kina; putovanjima kući, na godišnje odmore i vikend-putovanja, ali i ona poslovna.

Kockala sam se. Dala sam otkaz na sigurnom i stalnom poslu sa solidnom plaćom u gradu u kojem imam svoj stan i u kojem sam gradila svoj život proteklih devet godina. Da bi se sa istom plaćom preselila u drugi skuplji grad u kojem moram plaćat stanarinu i u kojem ne poznajem baš puno ljudi, na posao na kojem nisam znala kako će mi biti i koji nisam znala raditi. I uz malo sreće koja me pratila, nisam požalila. Nastavi čitati

%d bloggers like this: