Karantena dan deseti

Koronavirus, potres u Zagrebu, požar na Hvaru, snijeg usred proljeća. Ako sad nije vrijeme za onu rakiju iz ’91 s tavana, ja evo ne znam kad je. Živjeli!

Doduše za snijeg sam možda i ja dijelom kriva. Oprostit ćete mi. Karantena me natjerala da počnem trčat po dvorištu. Ja. Sonja. Koja nikad ne trčim. Ni za tramvajem. U nedjelju sam počela trčala koliko mi dvorište dopušta i eto ti dva dana kasnije snijeg. U martu. U proljeće. Nastavi čitati

Novi Sad je uvijek dobra ideja

Godine 2009. iz točno tri, sad nebitna, razloga odlučila sam ne studirati u Novom Sadu. Iako sam od šestog razreda osnovne škole govorila da ću studirati upravo tamo. I nigdje više. A nije ni čudo. Jer cijeli život slušam priče (a i idem tamo). Ja sam dijete dvoje studenata novosadskog PMF-a. Jedne osječke Dalmatinke i jednog pravog pravcatog baranjskog Baranjaca. Koji su se tamo upoznali. I tako je sve krenulo.

Kaže mama da sam bila tri-četiri godine kad sam prvi put bila. Ja se toga, naravno, ne sjećam. Sjećam se puteva poslije. Sjećam se da smo često išli. Sjećam se posjeta prijateljima i kumovima. Sjećam se Futoške pijace. Sjećam se Dunavskog parka. Sjećam se košave na Petrovaradinu. Sjećam se toj jednog lijepog osjećaja koji sam imala svaki put kad bi tamo došli. Osjećaja koji je i dan danas prisutan. Nastavi čitati

Za sad adijo iliti na svidenje

Ja ne znam kako vi koji nikad niste bili možete tako da nikad niste bili. Ja imam dvije liste. Jednu regularnu, po planu i programu, sa sve redom najljepšim gradovima koje sam do sada posjetila. Prvo mjesto već osam godina drži Berlin. Amsterdam je drugi. Frankfurt treći. Prag četvrti. I tako dalje. Druga lista je posebna. Vanredna. Izvan svake kategorije. Sadrži samo jedan geografski pojam. Jedan grad. Van svake konkurencije. S titulom najdražeg grada. Titulom koju mu nikad ni jedan drugi grad neće moći oduzeti. Sigurna sam u to. Slovenska prijestolnica. Ljubljana.

Sretna sam što sam s istoka. Ne znam koliko sam puta u životu bila u Somboru, Subotici, Novom Sadu, Beogradu, Pečuhu, Mohaču. Puno puta. Gradovima koji su na tu našu stranu. Blizu nas. Ali malo zavidim onima iz središnje Hrvatske. Njima je Slovenija na njihovu stranu. Blizu njih. Moj povratak na istok značio je i bukiranje vikenda u Novom Sadu. Ali prije toga valjalo je iskoristiti blizinu središnje Hrvatske s jednom od meni najljepših zemalja u kojima sam bila i blizinu meni najdražeg grada na cijelom svijetu. Nastavi čitati

%d blogeri kao ovaj: