Za prvi puta nije loše. Ni malo. E sad da bi mogao uopće išta razumjet moram objasnit tri stvari. Prva stvar je da ja nisam baš najnormalnija osoba koju možeš poznavat ili ne poznavat jer nenormalne je bolje baš to. Druga je da meni inače u životu nije dosadno. Dapače. A treća je da ja, Sonja, u ovom 21. stoljeću, u stanu u kojem živim zadnjih devet godina i koji je u vlasništvu ženskog roditelja, nemam, kako bi taj isti roditelj dramatično rekao, interneta. U biti nemam onaj u pravom smislu riječi WiFi. Nikad ga nisam ni imala.

Nismo ga uvodili kad sam se uselila jer je ženskom roditelju svaka opcija bila preskupa. Onda sam si nabavila studentsku USB-ovsku bezugovornu varijantu koju sam po potrebi isključivala i uključivala. Onda nisam znala hoću li u Osijeku naći posao pa bez veze da uvodim internet i onda odem. Onda sam opet aktivirala USB-ovsku nestudentsku varijantu i dijelila ju preko starog mobitela pa sam eto imala WiFi. I plaćala sam premalo gigabajta previše novaca jer sam bila lijena otić ga isključit. I onda mi jedan dan nije više radio, a iz korisničke podrške su mi objasnili da mi je SIM kartici istekao rok trajanja i da moram otić u poslovnicu po novu. Već kad sam morala svoju lijenu guzu odvuć u poslovnicu, odlučila sam da je vrijeme da ga isključim skroz i da ne plaćam malo gigabajta puno para plus još opciju na regularnom mobitelu. I sad imam WiFi tako što ga dijelim sa svog regularnog mobitela. I to mi je okej. Funkcionira. Nastavi čitati →