“Mala” poduzetnica koja (ne) zna skuhati ćušpajz

Meni se čini da je taj drugi val korone, koji su najavljivali za jesen, skroz promašio godišnje doba pa došao ranije. Mada. Kako je malo-malo danima lijevala kiša i temperatura je bila pravo jesenska, možda i nije. A mi s istoka smo zbog tih valova korone postali čisto nezahvalni. Jer kraj šestog mjeseca je, a mi boravimo vani po gradu (sve poštujući propisani razmak kako samo mi na Balkanu znamo poštivati), u svojim dvorištima, na svojim balkonima bez da smo se i jednom namazali Sinopenom, a inače je u ovo doba godine, kod nas Istočnjaka, potražnja za njim ko trenutno za dezinfekcijskim sredstvima i kvascem. Ako to ne zaslužuje da zastanemo na pet minuta i zahvalimo se uzduž i popreko, ja evo ne znam šta zaslužuje. Jer okej ta korona i sve to, ali, mi, ljudi moji, nemamo komaraca!

Već smo tamo negdje proljetos kad je padao snijeg zaključili da ova 2020. godina ne ide ni po kakvom planu i programu. A opet, u konačnici, kad se sve zbroji i oduzme, kao da sve ispadne baš onako kako je i trebalo biti. Samo ili dužim putem ili na drugačiji način. Nastavi čitati

London 6/6

Dan peti
Prvo na adžendi petog dana bilo je pokušati vratiti moj kišobran koji sam izgubila. Ili, ako to ne uspije, kupiti mi novi mali sklopivi kišobran da imam i ja svoj londonski hand made kišobran. Iako me to malo rastuživalo jer ja volim svoj mali cvjetni sklopivi hrvatski kišobran. Vratili smo se u trgovinu hand made londonskih kišobrana u kojoj smo bili prethodni dan i našli moj kišobran točno na mjestu na kojem sam ga i ostavila. Mogli smo dalje nastaviti u dan.

Ja kad putujem, jako volim obilaziti parkove gradova u koje idem. Volim šetati tim parkovima, a volim i sjesti na neku klupu i samo promatrati. Od svih londonskih, mi smo prošetali Hyde Parkom. I malo posjedili i promatrali. Kad sam mami poslala sliku iz parka, pitala me u kakvoj se ja to kaljuži slikam pa sam joj objasnila da je to jedan od najpoznatijih parkova u Londonu nakon kiše. Da, bilo je blata i bilo je vode koja stoji, ali je svejedno bilo lijepo. I prostrano. Nastavi čitati

London 4/6

Dan treći
Iako mi je svaki londonski dan bio lijep i poseban na svoj način, treći dan bio mi je ipak najdraži. Krenuo je vrlo službeno. Prije nego što ću ići u London mama mi je dala funte koje su njoj ostale od njenog zadnjeg posjeta Engleskoj. Posjeta koji je bio prije 15-ak godina. Lijepa jedna svotica funata. Međutim. Long story short. Ispostavilo se da su te funte zastarjele i kao takve neupotrebljive. I to su toliko zastarjele da ih kod nas nigdje nisam mogla zamijeniti za nove. Ljubazni ljudi iz Engleske banke (Bank of England) na moj upit mailom vrlo su brzo odgovorili i objasnili šta mi je činiti. Da se nije radilo o jednoj većoj svoti novaca vjerojatno mi se ne bi dalo jer su me upozorili da znaju biti redovi i da se mora čekati. A ovako je naš treći londonski dan započeo posjetom ovoj službenoj instituciji. Vanjski zaštitar te pita tko si, šta si, čiji si, disbiodevedestprve, šta hoćeš i tek onda smiješ ući. Ući sam smjela samo ja jer sam ja imala posla unutra, a moja osoba je morala ostati vani i čekati me. Unutra ista serija pitanja plus pregledavanje torbe i tek onda me unutrašnji zaštitar usmjerio gdje trebam ići. Gužve nije bilo nikakve. Na samom šalteru, bez pokazivanja ikakvog osobnog dokumenta, jer se ipak nije radilo o toliko velikoj svoti novaca da je to potrebno, vrlo brzo sam stare novčanice zamijenila novima.

Šetajući uz Temzu do turističke atrakcije koju smo odlučili posjetiti taj dan sasvim spontano smo naišli na vrlo veliku i zgodnu suvenirnicu. Nismo mogli odoljeti. Kupili smo čaja, magnetića, ovoga i onoga u obliku double deckera, Big Bena, Tower Bridga i ostalih londonskih situacija. Sve su nam spakovali u dvije papirnate škanicle što je super lijepo ekološki, ali je nezgodno nosati po cijelom gradu čitav dan. A baš taj dan unutar moje torbe nije se nalazila moja lega-lega platnena torba koju inače uvijek nosim tako da mi te glomazne suvenire nismo imali gdje staviti. Jer moja osoba od torbi nosi samo džepove. Pa smo onda mi, ja dijete dvoje matematičara, a on inženjer IT-jevac, najlogičnijom mogućom matematičkom računicom, došli do toga da nam se nikako ne isplati kupovati najobičniju kesu, doduše malo čvršću i s motivima Londona, ali i dalje kesu, za dvije funte kad za dvanaest funti možemo meni kupiti lijepu platnenu torbu s na njoj nacrtanim razno-raznim londonskim situacijama. Upotrebni suvenir za mene. Prodano. Nastavi čitati

London 2/6

Prošlo je više od šest mjeseci od naše londonske avanture, a ja još nisam lutaljkasto iznijela svoje utiske. Jedan od razloga je što mi je puno trebalo da ih saberem u glavi, drugi je što je u Londonu bilo toliko toga, a treći je, i najglavniji, ova Dalmatinka u meni. Nju kad fjaka uhvati… Ali evo ga sada. Sada nije ni skroz loš tajming jer već kad, još uvijek, ne možemo nigdje fizički otputovati, bar možemo otputovati u glavi. Vodim vas u London.

Mi smo u Londonu odsjeli u jednoj predivnoći zvanoj The Rookery. Hotel je uređen u pravo engleskom stilu i pravi je mali raj za ljubitelje takvog stila. Moja osoba vam je ljubitelj. Veliki. On je bio u raju. Moram priznati da sam ja ljubitelj modernijih stilova i da sam išla sa skepticizmom s obzirom na ono što sam vidjela na slikama. Ali. Isto tako moram priznati da sam, kad smo prvi puta ušli u sobu, ostala oduševljena. Posebno je. I drugačije. I baš je lijepo zaokružilo cijeli naš boravak u Londonu. Svaka soba zove se po nekoj poznatoj britanskoj povijesnoj osobi. Osoblje je neizmjerno ljubazno. Lokacija je super što je nama bilo dosta bitno. Može i s doručkom i bez njega. Da vam pravo kažem nama je jedna od najdražih londonska aktivnost bila na kraju dana doći u hotel i na, svaki dan novom, papiru, koji su nam ostavili u sobi, izabrati šta ćemo sutradan za doručak. Doručak koji nam donesu u sobu pa ga mi onda jedemo u krevetu. Ovu predivnoću smo i platili. Poprilično. Kovsetogpetrakajgana. Htjeli smo. Mogli smo. Jesmo. Nastavi čitati

Ispovijest jedne provincijalke

Da mene neko sluša mislio bi da imam krizu stanovanja. A nemam. Iako sam kontradiktorna. Kad me neko u Osijeku pita, onda sam iz Belog Manastira, a kad me neko iz drugih dijelova Hrvatske pita, onda sam iz Osijeka. Pa da razjasnimo. Jer u teoriji sam i iz jednog i iz drugog grada, a u praksi recimo da baš i nisam. Belomanastirka sam do svoje dvadesete što znači dvije trećine života, a Osječanka od tada, što znači zadnjih deset godina od kojih zadnje četiri godine i službeno dokumentovski-prebivališno. U Osijeku ne mogu reći da sam iz Osijeka kad nisam, a i odaje me što bicikla izgovaram po baranjski. Kad me neko iz drugih dijelova Hrvatske pita, normalno mi je reći da sam iz Osijeka kad tamo živim zadnjih deset godina (minus malo više od godinu dana izleta u Zagreb), ali se uvrijedim kad me nazovu Slavonskom jer sam ja Baranjkuša. Tako da teoretski ja sam i iz Belog Manastira i iz Osijeka, a praktično sam samo iz Osijeka. A između svega toga pet mjeseci sam živjela u Klagenfuru, a tri u Ljubljani. Eto. Riješili smo.

Ima jedna zgoda koja se u mojoj obitelji prepričava s vremena na vrijeme. Mislim ima puno takvih zgoda, ali ova sada je bitna za priču. Kad smo mi prvi puta te 90 i neke, nakon svih tadašnjih događanja, došli u Osijek po noći meni su križanja Trpimirove i Europske avenije/cara Hadrijana i Trpimirove i Vukovarske izgledala ko Betlehem. Sve je bilo tako blještavo i svijetlo. I tada je nastala ta famozna rečenica Mama, pa vidi ovdje je dan. Bila su to meni tada svjetla velegrada. Nastavi čitati

%d blogeri kao ovaj: