“Za Beograd!”

Oznake

, , , , ,

„Za Beograd! Za Beograd! Firmom Krstić! Firmom Krstić!“ – ako ne znaš odakle je ovo, o’ma idi guglati i gledati jer je sramota. Oni koji su gledali znaju kako izgleda prijevoz ovom čuvenom firmom. Nisam se baš tako vozila, ali skoro pa i jesam. Nije jedino bilo tako zabavno. Bitno je da sam stigla. Sama. Jer, kao što sam pisala, od sada putujem sama.

Stigla sam i natrag. Izujedana od komaraca. Neispavana. S upalom mišića. Ali sretna. Vesela. Iza mene je prepješačenih 38 kilometara što znači da mi više za Beli Manastir ne treba vlak i da mogu ići pješke iz Osijeka. Puno dojmova. Puno hrane. Uzbrdice. Nizbrdice. Znamenitosti. I rakije. Ne može bez rakije. Nastavi čitati

Vodim samu sebe

Oznake

, , , ,

Ko me zna, zna da imam strašno visok prag tolerancije, ali kad mi pukne film, onda je gotovo. I pukao mi je. Ima već sad koji tjedan. Sama sebe sam dosta trpila (dragi spelling checkeru, neću napisati trpjela, hvala lijepa) i sad je dosta. Razljutila sam samu sebe, presjekla i rekla dosta. Idem. Od sada idem. Putujem. Sama sa sobom.

Moji prijatelji ili ne vole putovati i to im je bacanje novaca, ili trenutno baš za to nemaju novaca pa to trenutno vječno traje, ili se ne možemo nikako uskladiti da idemo skupa, ili cure putuju sa svojim dečkima, tj. dečki sa svojim curama, ili putuju s braćom/sestrama, ili hoće putovati samo po svojim uvjetima. Po meni sve legitimni razlozi. Ali ja sam dozvolila da njihovi razlozi postanu i moji. Nisam htjela ići sama jer je zabavnije ići s više ljudi, jer kako ću ja to, jer… Nastavi čitati

Muškarci, danas sam na vašoj strani

Oznake

, , ,

Ja jesam žena. Feministica. Emancipirana. Samostalna. Sve sam to. Na svaku mušku imenicu uredno dodajem sufiks -ica. Strašno me veseli uspjeh drugih žena. Ako na neki način mogu poduprijeti taj uspjeh, poduprijet ću ga. Mi smo divne. Svaka upravo takva kakva jest. Ali ponekad. Samo ponekad. Ponekad smo grozne. Ljubomorne. Zavisne. Bezobrazne. Obijesne. Iskompleksirane. Frustrirane. A što tek možemo tračati!

E upravo zato je ponekad teško biti žena i raditi s drugim ženama. I upravo zato me veselilo zaposlenje u većinskom muškom kolektivu. Većem kolektivu. Ovo je prvi puta da radim i u tako velikom kolektivu, i da imam muškog šefa, i da imam puno kolega i vrlo malo kolegica. Znaš kako to izgleda svaki dan?! Divno! Nastavi čitati

Polugodišnja odluka

Prvi je. U mjesecu. Odlično vrijeme za donijeti neku pametnu odluku. Ne da ću početi trčati jer to se mora poklopiti i da je prvi u mjesecu, i da je ponedjeljak, i da taj ponedjeljak nije neki praznik, i da nije pretoplo, i da nije prehladno, i da je Venera ušla u auru Marsa. Danas nije taj dan.

Danas bi mogao biti dan za nešto drugo. Nešto što odgađam godinama. Nešto s čime se godinama borim, a borbu nikako da dobijem jer se u stvari i ne borim ozbiljno. Možda će postati ozbiljno kad izreknem ovako javno pa mi onda mogu drugi nabijati na nos da sam to javno izrekla. Nastavi čitati

Kako misliš normalna firma?!

Oznake

, , ,

Fino. Baš tako. Normalna. U zadnja dva mjeseca svakim danom upoznajem nove razine normalnoga i stalno se nanovo iznenađujem. A realno, ne bih se trebala iznenađivati jer ako je nešto normalno onda je normalno, nema tu iznenađenja. Onda pogledam oko sebe i vidim da se taj pojam normalnoga potpuno iskrivio i da je pod normalno potpalo ono što nije normalno. Nije ni čudo da nas onda normalno iznenađuje.

Postalo je normalno da ljudi ne mogu pronaći posao; postao je normalno da ljudi rade, a ne dobivaju plaću; postalo je normalno da se mlade ljude tretira kao balavce koji nemaju pojma ni o čemu pa se zato nad njima može vršiti mobbing i može ih se, da prostite, jebat’ u zdrav mozak; postalo je normalno da se ljude izrabljuje; postalo je normalno da se ljude koji su prešli 55. samo hoće strpati u penziju jer su stari. Sve se to događanja svaki dan i već smo na neke stvari toliko oguglali da su postale normalne. Nastavi čitati