Svima koji slave sretna sezona alergija, proljetnog umora, niskih tlakova, niskog željeza, niskog šećera, padavica, oteklih zglobova i ostalih situacija u proljeće od kojih ne boluje ni tvoja ni moja 85-godišnja baka. Ne dišem ništa, stalno spavam, tlaka, željeza i šećera nemam. Nedavno sam i šećer šmrkala koliko mi nije bilo dobro. Što možda samo po sebi nije problem, ali je problem kad se to odvija u dva ujutro, vani, u kafiću. Ali osim toga lijepo je ovo proljeće. Meni je ono inače najdraže od svih.

Jer je sve nekako taman. Taman toplo. Taman sunca. Taman kiše. Taman odjeće. Taman za bilo kakvu rekreaciju. Taman cvjetanja svega i svačega. Osim ako si na to sve i svašta alergičan. Onda ti nije taman. Onda ti je preko glave. Meni ne smeta sve, ali svašta mi smeta. I tako već 22 godine. Više je bilo nedisanja nego disanja. Ali nije strašno. Jer sam se navikla. Jer je prije 22 godine doktor, koji mi je dijagnosticirao alergiju na grinje, kućnu prašinu, perje i sl., dao mami i tati najbolji savjet ikad: Nemojte ju stavljati pod stakleno zvone. To nije značilo da mi gurnu glavu u prašinu, ali je značilo da neću biti pošteđena pomalog čišćenja. I zato danas svoj (mamin) stan mogu cijeli očistiti i oprati bez da i jednom kihnem i da mi se začepi nos. Jer me se nije držalo pod staklenim zvonom. Nastavi čitati →