Za vikend sam bila u Bjelovaru. Nisam nikad prije tamo bila. A što sam starija sve manje volim kad negdje nisam bila. Sad popisujem, zapisujem, zaokružujem, ucrtavam, upikavam sve gradove, mjesta, sela, predjele koje posjetim. Jedan zid u sobi mi je prelijepljen razglednicama. Vrata frižidera su mi jedno veliko magnetno polje puno magneta od kojekuda.

Prije nisam htjela ići kojekuda. Zanimali su me samo veliki gradovi. Metropole. Eventualno neke poznate prirodne ljepote. I neki poznati manji gradovi. Ali uglavnom metropole. I to sve vani. Mislim šta ću obilazit Hrvatsku. To je tu. To mi je blizu. Stignem. Ima vremena. I onda sam se, da ne znam točno ni kako ni kad, promijenila i postala ko moj muški roditelj. A nema nam ništa ljepše nego kad u sebi prepoznamo svoje roditelje i njihova mišljenja, riječi, stavove, postupke i ponašanja na koja smo kolutali očima. Nastavi čitati →