Oznake

, , ,

Postoje ljudi koji misle da za kućnog ljubimca imam kravu muzaru, ali da ne muzem mlijeko, nego eure. Ili da na drveću u dvorištu moje obiteljske kuće rastu euri. Jedine kućne ljubimce koje imam su komšijske mačke, a jedino šta na drveću raste su jabuke, kruške, trešnje i višnje. Razlika je u tome što me danas nije briga šta ljudi misle.

Primijetila sam kod prijatelja, poznanika, obitelji da se s tim teško nose. Čak i oni koji su stariji od mene pa samim time i mudriji. Ja sam imala sreću ili, možda, nesreću pa sam kroz to prošla prilično mlada. Jednostavno me je prestalo biti briga.

Iako već sedam godina živim u Osijeku još me ljudi znaju pitati koliko plaćam stan jer znaju da sam iz Belog Manastira. Prije sam im odgovara: Ne plaćam stan ništa. Mi ti imamo obiteljski stan u Osijeku. Znaš, moja mama je Osječanka i baka i deda su mi tamo živjeli do smrti. Oni su ti imali obiteljsku kući koja se kasnije prodala pa su mama i teta podijelile novce. Pa znaš onda s tim novcima pa kredit pa smo kupili stan od 50 kvadrata. Znaš šta kažem danas?!: Ne plaćam ništa jer imam obiteljski stan. Točka. Šta tebe briga od kojih novaca smo mi kupili stan i koliko velik?! Zašto sam se ja dužna opravdavati?! Trebalo mi je dugo da to naučim. I nije bilo lagano.

Ne znam ni kada je sve počelo i krenulo nizbrdo. Možda s upisom faksa.
Lako mojima mene školovati kad imaju para. E, ja upisala faks na budžet. Na budžet znači da sam ga plaćala 0 kn, ali to se ljudima nije moglo dokazati.
Lako meni ići studirati semestar vani kad moji imaju para. Europska unija mi je dala stipendiju. Stipendiju koju sam dobila zato što sam bila dobar student, imala puno aktivnosti izvan faksa i tada govorila odlično engleski. Ne možeš ljudima objasniti.
Lako meni ići na stručnu praksu vani jer moji imaju para. Opet novce dala EU, opet ja dobar student, opet puno aktivnosti izvan faksa, ali ovaj put sa znanjem tri strana jezika. Opet ljudi ne žele shvatiti.
Lako meni ići tri ljeta u Njemačku na intenzivan tečaj njemačkog jer moji imaju para. Čuli nekad za onu magičnu riječ od koje svi bježe kao da je zarazna – štednja?! A možda za ovu – prioriteti?! Dobri studenti mogu dobiti stipendije, možda onu sveučilišnu, možda onu gradsku pa šparaš. Nećeš kupit novi mobitel ni onu haljinu koja ti je super jer hoćeš ići u Njemačku. Ljudi to ne žele shvatiti.
Lako meni učiti strane jezike jer moji imaju para. Ponavljam: P R I O R I T E T I! Ne možeš ljudima dokazati.
Lako meni kupiti bilo šta jer moji imaju para. Čula sam to i nakon što sam se zaposlila i dobila sasvim dobru plaću s kojom sam živjela bez da sam išta uzimala od roditelja. Ne žele ljudi shvatiti ni to.

Bilo je tih lako meni još puno, previše. Grčevito sam se borila, objašnjavala, pravdala. A onda sam prestala. Prestala sam kad sam to doživjela od onih od kojih nisam očekivala i kad sam shvatila da mi osobe kojima se moram opravdavati nisu prijatelji niti prava obitelj. To su ljubomorne i iskompleksirane osobe, a ljubomora je zajebana stvar. Bili su ljubomorni na moje interese, na moju pamet, na trud i volju, na to što sama nisam iskompleksirana, na to što imam samopouzdanja. To nisu mogli prihvatiti pa su si objašnjavali činjenicom da je lako meni to sve imati kad moji imaju para.

Što se više opravdavaš, to je gore. Trošiš energiju i živce, a te osobe i dalje neće promijeniti svoje mišljenje, nego će još to tvoje opravdavanje shvatiti kao tvoju krivicu. Od takvih ljudi se treba maknuti, a ja najbolje znam da to nije lako. Tako ostaješ sam. Na sreću, ipak postoje ljudi koji se vesele tuđem uspjehu, tuđoj sreći. Teško ih je pronaći, ali postoje.

I da razriješimo misterij mojih silno bogatih roditelja. Nisu menadžeri, generalni direktori ili bilo kakvi drugi visoki dužnosnici. Znaš šta rade?! Rade u nevladinom sektoru, u udruzi. Već godinama. Nekad je bolje, nekad je lošije. Bogati su oni. Jesu. U srcu, u duši, u mozgu, u ljubavi i zdravlju. To je jedino bogatstvo koje se računa.

Ako imaš čist obraz, noćom dobro spavaš jer ti je savjest čista, sve što si postigao došlo je uz puno truda, rada, volje, želje i odricanja, a ne tako što si gazio druge i krao od drugih, nemaš se čega bojati. Pusti selo neka priča. Ako pričaju, znači da nešto dobro radiš. A ti koji okolo pričaš, idući put kad otvoriš usta, bolje ih zatvori jer ono na šta si ti stvarno ljubomoran ne možeš kupiti svim novcem ovoga svijeta.