Oznake

, , ,

Moja je dosadašnja potraga za poslom, kao i svaka avantura, strašno zanimljiva. Ne govorim samo o zadnja dva i pol mjeseca koliko sam službeno nezaposlena. To obuhvaća razdoblje od kada sam diplomirala i kada sam se ukrcala na vrtuljak traženja posla preko vremena kada sam bila zaposlena, ali su se ugovori na određeno približavali kraju pa do danas. Kao i na svakom vrtuljku, kad se predugo voziš dođe ti muka.

Prvo je ono klasično i u mom slučaju najčešće. Prijaviš se na natječaj i ne dobiješ nikakvu povratnu informaciju. Misliš da ljudi imaju posla pa ne stignu i da će, u biti, biti super kad ti se kasnije jave jer ćeš se onda iznenaditi što su te se sjetili. Ali ne jave se. Nikad. A ti s vremenom zaboraviš i na koji oglas i u koju firmu si se prijavio.

Bila sam i na onim testiranjima gdje prolaziš kroz devet krugova Danteovog pakla prije nego što uopće dođeš do razgovora. Ozbiljne su to firme. Trebaju nekako napraviti selekciju i izabrati najboljeg. Tada misliš da je to u redu. Ponosan si na sebe što prolaziš dalje krug za krugom. Ipak nešto vrijediš. Ipak neko cijeni tvoje znanje. Dolaziš na razgovor. U odijelu jer je to ozbiljna firma. Čekaš u hodniku i čuješ da je kandidat prije tebe oduševio sve. I to je u redu. Ulaziš ti unutra, odlučan da ćeš to odraditi kako najbolje znaš, bez obzira šta si čuo u hodniku. Dobiješ prvo pitanje: Koju srednju školu si završila? Čekaj. Molim?! Šta?! Jel’ ti to mene zajebavaš?! Osmosatno popunjavanje aplikacije (kao dio prijave na natječaj) gdje moraš unijeti sve što ti se ikad u životu dogodilo, uz to prilažeš svoj životopis u klasičnom obliku te motivacijsko pismo pa onda testovi inteligencije pa stručni testovi. Sve to prođeš i dobiješ pitanje koje dobiješ. Odgovaraš jer si u šoku. Shvatiš da su oni već odlučili koga će izabrati. I to je isto tako u redu, ali izvolite onda ili odraditi intervju profesionalno do kraja ili ispričati se i reći da ste već naši kandidata koji ima sve što tražite. Bit ću pomalo ljuta jer sam obukla odijelo i odvojila svoje vrijeme, ali ću u konačnici cijeniti iskrenost, a ne zavlačanja i glupa pitanja.

A sad oni meni najdraži. Prijaviš se, dobiješ poziv na testiranje, a kasnije na razgovor, a kod nekih samo na razgovor. U pozivu je i popis ljudi koji su se prijavili zajedno s tobom. Pregledom imena točno znaš za koga je natječaj raspisan, kao što znaju i drugi kandidati (u Osijeku se to sve zna, a ako poslodavci misle drugačije, grdno se varaju). Pismena testiranja još budu donekle normalna, ali zato na razgovoru dobiješ pitanja na koja su i oni koji te pitaju napamet naučili odgovore ili da daš svoje mišljenje (jer se to inače može vrlo objektivno ocijeniti!). Nadaš se. Možda ovaj put ipak nije namješteno. Možda su i raspisali za tu osobu, ali kad vide i čuju druge kandidate možda uzmu nekog drugog. Ne uzmu. Nikad ne uzmu. Voljela bih da imam muda i da jednom dođem i kažem im da li vi stvrno mislite da ja i kandidati vani ne znamo za koga je natječaj?! Ili me pitajte normalna pitanja ili me nemojte ni zvati na razgovor! U natječaju ste napisali da tražite dva strana jezika, a ispitali ste me samo jedan, zašto ne pitate i drugi?! Rekla bih im svašta, ali nemam muda i ne želim biti bezobrazna jer nikad ne znaš kada ćeš se s tim ljudima opet susresti na nekom razgovoru. A trebala bih im reći jer je činjenica da me takvi ljudi ne bi nikad ni zaposlili.

Ima i onih natječaja gdje te nakon prvog kruga, koji je bio informativni razgovor, lijepo kontaktiraju i kažu ti da ipak imaju nekog tko je strukom bliži, tko ima više iskustva od tebe. I ti budeš sretan jer si odbijen zato što je neko bolji od tebe.

Putem portala MojPosao nalaze me poslodavci ili za poslove koji nisu baš za mene ili za poslove koji su vani i nisu loši, ali nisu moji idealni poslovi. Nije me strah otići jer sam vani već bila. Strah me je prihvatiti posao koji nije idealan ako postoji mogućnost da u Hrvatskoj pronađem posao koji mi se sviđa. Ako odem, vjerojatno se neću nikad vratiti. Nikoga, osim moje roditelje, za to nije briga, ali problem je što neko kao ja baš sad, u ovom trenutku, pakira kofere i odlazi. Problem je što je puno takvih već otišlo i ne misle se vratiti. Oni su svoju turu na vrtuljku odvozili i ne mogu više podnijeti mučninu. Ja još mogu. Iako u inboxu gledam u ponudu posla u Pragu. Ali i dalje mogu. Pitanje je dokle.