Fali mi sat u glavi

Nikad nisam voljela da drugi diraju moje stvari, da ih dajem ili posuđujem. Razmažena jedinica. Možda. Mada se ja s tim ne slažem. A kako inače imam visoko mišljenje o samoj sebi očigledno da nisam relevantna da o tome sudim. Ljudi imaju tendenciju da te stvari ili ne vrate ili pokidaju. A ja jako volim sve svoje stvari. Kao što volim i onaj jedan sat spavanja duže.

Ne možeš mi uzeti sad taj sat i onda ga vratiti krajem godine i očekivati da ćemo si biti dobri. Ja sam bez tog sata neispavana, nadrndana, živčana. Mislim, i inače sam takva, ali sad sam još gora. Ja bih to pomjeranje sata unaprijed zabranila zakonom. U mom idealnom i sebičnom svijetu zakonom bih zabranila još poneku stvar. Nastavi čitati

Odbijam!

Zadnjih sedam dana bili su pravi emocionalni vrtuljak. Od tuge, ugodnog druženja pa do ponosa i sreće. Sahrana, razgovor s dobrom prijateljicom, promocija knjige i kazališna predstava bila su događanja koja su potaknula razmišljanja i razgovore o mržnji. Naravno, onoj nacionalnoj i vjerskoj. Nama dvije najdraže. Ono što je još zajedničko ovim četveroma potpuno drugačijim događanjima je i to da su svi završili s jasnom i glasnom porukom da ljubav može pobijediti i da mržnja ne smije biti tolerirana. To mi je dalo nadu. Nadu koju sam gubila.

Prije nekoliko godina hodala sam pored osječkog KBC-a i ispred mene su se u jednom trenutku našli muškarac i žena. Iz njihovog razgovora zaključila sam da su muž i žena. On je urlao na sred ulice: Neće se on oženiti Srpkinjom. Nisam se ja zato borio za ovu državu. Govoreći, pretpostavljam, o svom sinu. Žena ga je smirivala i govorila mu da ne viče po ulici. Ubrzala sam korak kao da mi na čelu piše da sam i ja nečista pa da ne bi slučajno vikao i na mene. Nisam potpuno nečista, polovično jesam. Živim svoj život, a svakog pustim da si uzme polovicu koja mu odgovara. Iz mojih usta će se čuti samo dvije pripadnosti: hrvatska državljanka i Baranjka. Drugo ništa ne priznajem i ne osjećam. Nastavi čitati

Neisplanirani planovi

Na nedavnom razgovoru za posao, koji je bio jedan od normalnijih, dobila sam pitanje gdje se vidim za pet godine. Ne volim to pitanje. Ne smatram da je glupo ili bez veze, samo ga ne volim. Problem imam s odgovorom koji nemam. U stvari lažem. Imam. Ne vidim se nigdje. Neko točno zna gdje će biti i šta će raditi za pet godina, ali ja ne. To ne znači da nisam ambiciozna ili da nemam želja i snova. To znači da sam se opekla i da od tada drugačije razmišljam.

Moj svakodnevni život je poprilično organiziran i isplaniran. Do te mjere da znam kad ne radim ništa. Danas od 19 h pa na dalje ne radim ništa. To znači da me ne možeš nazvati u 18:30 h i reći mi da u 19 h idemo na kavu jer ja ne mogu. Ne radim ništa. I to sam isplanirala. Meni se moraš najaviti dan ranije ili eventualno ujutro za navečer. Znam da to nije niti dobro niti normalno i znam da ću zbog toga naći dečka koji je najspontanija osoba na svijetu. Ali ne mogu si pomoći. Nastavi čitati

%d bloggers like this: