Oznake

, , ,

Postoje stvari koje ni ona ne zna i neće ih nikad ni znati jer smatram da je to samo na meni da znam, ali od svih mojih prijateljica zna najviše i uvijek će znati. Odgajala me strogo, ali mi je uvijek bila prijateljica. Uvijek. I ne mogu zamisliti da je drugačije.

Čudili su se mnogi, a sada su se navikli i ne doživljavam više znatiželjna pitanja kako to da s mamom idem u kino, na koncert ili u toplice, misleći pritom zašto bi uopće s mamom htjela ići bilo gdje. Zato što želim. Zato što volimo slične stvari. Zato što je zabavno. Zato što na koncertima pleše najbolji guzoples na svijetu.

Ovo je za njih. Za mame prijateljice. Zato što su dobre. Zato što su zanimljive. Zato što su zabavne. Zato što su smiješne. Zato što najbolje čuvaju sve tajne. Zato što su uvijek tu. Zato što su naše. Ovo je naše hvala njima jer to možda ne govorimo dovoljno.

Hvala vam što na našu izjavu da ćemo jako skratiti svoju dugu kosu odgovarate da je to super ideja i da će nam to super stajati, a idući dan kad smo se mi predomislile i više se ne želimo šišati, vi odgovarate da ni ne trebamo jer nam tako duga kosa baš dobro stoji.

Hvala što preko telefona znate kad okrećemo očima i kad hodamo bose po parketu.

Hvala vam što s vama volimo ići u kino, na kave, kolače, ljetovanja i zimovanja.

Hvala vam što idete s nama na koncerte Zdravka Čolića, i to već dva puta. Hvala što ćete ići i treći put. Hvala što ste išle i na koncert 2CELLOS-a iako za njih prije niste nikad ni čule i, kada smo vam prije koncerta pustile da ih čujete, komentirale ste zašto bi uopće išle slušati to tamburanje, ali ipak ste otišle jer smo vas mi to tražile i jer mi to volimo, a s koncerta ste izašle oduševljene i zadovoljne jer smo vas uvukle u neki novi svijet.

Hvala vam što nas niste nikad prisiljavale da lažemo. Ne mislim tu sada na ono da vam na SMS s pitanjem Jel’ učiš? odgovaramo s Da iako ležimo zavaljene ispred TV-a, gledamo seriju i jedemo sladoled iz kutije. Znamo mi da vi znate da lažemo, kao što znate i da sladoled jedemo iz kutije iako ste nam sto puta rekle da ga izvadimo u zdjelicu. Govorim tu o onome kad imamo 13 godina, dolazimo kući i govorimo vam da imamo dečka koji ima 17. Vi tajno govorite tatama, a oni šapću da je razlika u godinama možda prevelika. Vi ih umirujete iako vam i samima nije svejedno, ali nam nikad to ne kažete. Šutite jer vjerujete da ste nas dobro odgojile i da nećemo napraviti neku glupost.

Hvala vam što kad onog nekog napokon dovedemo kući, ne gledate kako on izgleda, koje je vjere i nacije, iako ste prije u šali znale reći da može sve samo da nije cijeli istetoviran ili Bosanac jer Bosanci ružno pričaju. Jedino što je vama tada bitno je kako se on odnosi prema nama i kojim očima nas gleda.

Hvala vam što kad tog nekog nikako ne dovodimo jer ga nema, kažete da nije to sve u životu i da je u redu i ako ga nikad ne bude bilo, da ima i drugih stvari koje ti postanu smisao života.

Hvala vam što nam nikad nije bilo neugodno ništa pitati.

Hvala što uvijek sve znate i što ste uvijek u pravu i što znate da vas mi, bez obzira na sve to, nećemo poslušati i da ćemo napraviti po svome, a vi ćete nas pustiti.

Hvala što ste uvijek tu, bile mi sretne, tužne ili totalne glupače i koze.

Hvala vam za sve što ćete još učiniti za nas.

Hvala vam što ste nas odgojile da budemo prijateljice.

Ako mi budemo upola tako dobre, puno smo napravile.

Volimo što smo vaše kćeri. Bar do onog trenutka kada je vrijeme za depilaciju nogu. Onda bismo radije da smo sinovi.

Vaše kćeri