Oznake

, , ,

Proljeće nam polako stiže, a s time i pritisak skidanja kaputa/jakni kojima smo baš lijepo sakrili samo ću još jednu sarmu i još dva kolača. Skoro će ljeto i ovo nam je zadnji voz (može i zadnji vlak ako ti se više sviđa, meni se ne sviđa i neću) da krenemo vježbati i manje jesti da bismo bili (opet) zgodni. Tako bar kažu di god da se okreneš.

A zašto ti ideš na vježbanje kad se uopće ne vidi da si smršavila?! – pita one mene. Na ulici. Pred drugim, nazvat ćemo ih, poznanicima jer takve ljude ne nazivam prijateljima. Inače imam visok prag tolerancije i ljudi mi mogu svašta i reći i napraviti prije nego što ih prekrižim. U ovom slučaju ne radi se o tolerantnosti, nego o ignoriranju jer me za mišljenje takvih ljudi kao što je ona boli sve skupa đon, dupe i uvo, tako da ni na navedeno pitanje nisam ponudila odgovor ili objašnjenje. Mogu i ja tebe pitati zašto si ti išla na faks kad nisi najbistrija. Pa ne pitam jer imam mozak u glavi.

Em što sam antitalent za bilo kakve sportove, em što ih ne volim. Kao mala kratko sam trenirala tenis, a onda sam kao malo veća trenirala rukomet. Bila sam buckava pa me mama tjerala da idem. Kad malo bolje razmislim, taj moj trener, nazvat ćemo ga Prase jer ga ljudi tako zovu, jedina je osoba koja me ikad mogla natjerati da radim kolutove ovakve i onakve, preskačem kojekakve prepreke i radim stoj na rukama. I to sam sve radila bez problema. Buckava sam i dalje bila, ali veći problem je bio što sam bježala od lopte pa me onda i mama prestala tjerati da idem. Nakon toga ništa. Osim rolanja koje obožavam i što svagdje idem pješke. Nikakvi sportovi, teretane. Ništa. Tako bi bilo vjerojatno i danas da prije sedam godina nisam pala i ozlijedila leđa. Vježbati sam počela da spriječim bolove koji su postajali sve jači. To je razlog zašto i danas vježbam. Ne zato što smatram da imam previše kila i zato što želim smršaviti i želim da to svi vide.
a0718a73-eeb9-48df-944b-691e81c1afdb
Ne smeta mi to što drugi ljudi misle da sam ja možda predebela, što padaju u nesvijest kad izgovorim brojku koju pokazuje vaga, što zanemaruju to da sam visoka i da sam dio kila dobila kada sam počela aktivno vježati jer je bla mišić bla teži od bla sala. Smeta mi što si uzimaju za pravo da mogu. A ne mogu. Jer ako možemo, onda ću sljedeći put ja tebi reći da nisi baš bistra i da nekad pročitaš neku knjigu. Ružno, a?! Je.

Da bih mogla imati koju kilu manje, mogla bih. Koju kilu. Nedovoljno da mi poznanici to govore na ulici. Ma i da imam 10 kila viška. Ne možeš hodati po ulici i to govoriti ljudima. Lako je to reći meni jer mene nije briga i ne uzimam to k srcu. Šta kad to kažeš nekome tko onda ostatak dana neće ništa više jesti ili će otići u teretanu i prevježbati se ili, u najgorem slučaju, otići kući povraćati. Isto tako ne možeš ni mršavoj osobi govoriti da je premršava i na šta to liči jer će možda otići kući i nažderati se s nadom da se malo udeblja. Pogotovo poznanicima. Možda to možeš reći nekim svojim dobrim prijateljima ili obitelji, unutar četiri zida, ali ne na ulici.

Znaš tko to meni smije reći?! Ja. Sonja, debela si. Imaš previše kila. Prestani jesti. Bit ćeš k’o tenk. Zahvali dedi Dalmatincu što si visoka jer bi se inače koturala davnih dana. Samo ja. Ne zato što ne znam prihvatiti kritiku, nego zato što je debljina/mršavost u očima promatrača. Isto kao i ljepota, a na šta bi to ličilo da hodamo ulicom i govorimo ljudima da su ružni?! I kad je neko evidentno debel ili mršav, ulica nije mjesto za takve rasprave.

Možda sam joj trebala odbrusiti i reći da pogleda sebe na šta liči i istaknuti joj da ja bar imam mozak u glavi. Ne zbog mene. Zbog onih koji se od nje na znaju i ne mogu obraniti. Zbog svih onih koje će povrijediti. Njima ću samo reći da se nadam da će shvatiti da njeno mišljenje nije bitno i da ona liječi svoje komplekse na nama. Nemojmo njoj i takvima kao ona to dozvoliti. Nisam joj odbrusila, iako mi to nije problem, ne zato što se ne želim spuštati na njen nivo, nego zbog jedne druge stvari koja je meni dovoljna satisfakcija. Kad joj pogledaš u oči, a vidiš bijes jer ti njene riječi ništa ne znače i ne mogu te povrijediti.

U zadnjih nekoliko godina u svijetu je sve više mržnje, netolerancije i netrpeljivosti. Samo nam još treba da ljudi hodaju po ulici i svakom kažu šta im god padne na pamet. Glup možeš biti, samo da nisi debel!

A sad izvin’te. Idem jest’. Jer volim.
c4f43379-1e4b-4b2f-9945-05891ab32a5b