Oznake

, , , , ,

Zadnjih sedam dana bili su pravi emocionalni vrtuljak. Od tuge, ugodnog druženja pa do ponosa i sreće. Sahrana, razgovor s dobrom prijateljicom, promocija knjige i kazališna predstava bila su događanja koja su potaknula razmišljanja i razgovore o mržnji. Naravno, onoj nacionalnoj i vjerskoj. Nama dvije najdraže. Ono što je još zajedničko ovim četveroma potpuno drugačijim događanjima je i to da su svi završili s jasnom i glasnom porukom da ljubav može pobijediti i da mržnja ne smije biti tolerirana. To mi je dalo nadu. Nadu koju sam gubila.

Prije nekoliko godina hodala sam pored osječkog KBC-a i ispred mene su se u jednom trenutku našli muškarac i žena. Iz njihovog razgovora zaključila sam da su muž i žena. On je urlao na sred ulice: Neće se on oženiti Srpkinjom. Nisam se ja zato borio za ovu državu. Govoreći, pretpostavljam, o svom sinu. Žena ga je smirivala i govorila mu da ne viče po ulici. Ubrzala sam korak kao da mi na čelu piše da sam i ja nečista pa da ne bi slučajno vikao i na mene. Nisam potpuno nečista, polovično jesam. Živim svoj život, a svakog pustim da si uzme polovicu koja mu odgovara. Iz mojih usta će se čuti samo dvije pripadnosti: hrvatska državljanka i Baranjka. Drugo ništa ne priznajem i ne osjećam.

Isto tako prije koju godinu stajala sam ispred police s čajevima u Konzumu u samom centru Osijeka. I dok sam ja po polici tražila čaj od kadulje kako bih ga miješala sa zelenom glinom kako bih se mogla maskirati i biti lijepa, pored mene su tata i kćer od 12-13 godina tražili čaj od kamilice. Ona je izabrala jedan i dala njemu da stavi u košaru. On joj je rekao da pročita od iza i da taj neće kupiti jer proizveden u Srbiji. Rekao je to s gađenjem. Ne zato što podržava akciju Kupujmo hrvatsko.

Voljela bih da su oba događaja izmišljena, ali nisu. Zato nisam imala neku pretjeran nadu da će stvari ići na bolje. Nakon prvog događaja shvatila sam da kad mene neki dečko pozove na spoj (haha, znam, smiješno je, ali dogodit će se i to jednom :P) ja njemu odmah u tom trenutno trebam reći da mojim venama teče miješana kriv i reći mu uzmi ili ostavi. Nema smisla ništa počinjati ako mu to smeta ili ako smeta njegovim roditeljima i prijateljima. Nije normalno, ali je realnost takva. Ja se nadam da ću naići na onog s odgovorom Jel’ ti stvarno misliš da mene za to briga?!

Politika i političari su nam krivi za svašta. I jesu. Kradu. Uništavaju. Prodaju. Siju mržnju kad im to god odgovara. Ali za to nam nisu oni krivi. Za to smo si sami krivi. Dok oni kradu, mi se mrzimo. Dok oni uništavaju, mi se mrzimo. Dok oni prodaju, mi se mrzimo. Dok oni baletane kroz Labuđe jezero, mi se i dalje mrzimo. Nema tog političara niti te politike koja bi mene natjerala da mrzim nekog zato što je drugačiji. Nacionalno, vjerski, ali i bojom kože ili seksualnom orijentacijom. Hoćemo li mrziti ili nećemo odlučujemo sami.

Ljudi koji su smeće ima svagdje. Bili Hrvati, pravoslavci, crnci ili homoseksualci. Svaka skupina ima svoje smeće. Vjerovali ili ne nije uvjetovano nacijom, vjerom ili bojom kože. Ako ti smeće smeta, nemoj se s njim družiti, makni se. Ne moraš ga voljeti, ali nemoj ga ni mrziti jer to nije lijepo. Jedino šta smiješ mrziti je mržnja. Mrzimo mržnju. Ne nekoga zato je Srbin, musliman ili ljepši i zgodniji od nas. To nije razlog za mržnju, a ako zato nekog mrziš, onda si ti smeće. Sorry, ali jesi.

Takvim ljudima želim da se dogodi najbolja stvari koja se njima može dogoditi. Želim da se ili oni ili njihova djeca zaljube upravo u to što mrze, u tu naciju, u tu vjeru, u tu boju kožu. Valjda će im u tom trenutku, kada ih neko obori s nogu ili kada im dođe da se odreknu vlastite djece jer su se zaljubila u krivu osobu, doći iz guzice u glavu da to nisu stvari koje nas definiraju. Ili si čovjek ili nisi. Ili si smeće ili nisi. Sve drugo su pridjevi, epiteti koji nas opisuju, a bez njih svijet bi bio najdosadnije mjesto u svemiru prepuno klonova.

Trebat će nam još puno godina, ali polako koračamo naprijed. Rekla bih polako i sigurno sa strahom kako ne bismo napravili jedan korak naprijed i dva u natrag. To zavisi samo od nas. Od mene i od tebe. Ako politika sije mržnju, mi ne moramo.

Zato sad ja urlam iz petnih žila. Mržnja je neprihvatljiva! Pičkamumaterina ne dam! Stop! Odbijam! Neću! Nećete me (za)trovati! Neću u tome sudjelovati! Neće ni moji roditelji. Neće ni moji dobri prijatelji. To je već šačica ljudi koji neće. Nemoj ni ti. Odbij! Mrzimo mržnju!

Inače ne psujem, majkemi!