Oznake

, , ,

Devetnaestogodišnjoj meni nikako se ne bi svidjela ova odluka. Devetnaestogodišnjakinji koja je tvrdila da je sredina u kojoj živi premala za nju i njene ambicije i želje. Devetnaestogodišnjakinja koja nije vidjela svoju budućnost u ovoj zemlji. Devetnaestogodišnjakinja koja je jedva čekala da završi faks, pokupi stvari i ode. Pod bilo koju cijenu.

U zadnjih osam godina dogodilo se svašta. Ostvarile su se stvari o kojima sam sanjala. Neke nisu, ali su zato došle neke druge, još i bolje. Negdje na tom putu shvatila sam da se sve moje ambicije i želje ostvaruju upravo ovdje gdje jesam, upravo u ovoj maloj sredini, upravo u ovoj državi. Naravno da nije uvijek bilo sjajno, ali crvastodupasta želja za životom vani se počela gubiti. Bar do onog trenutka kada sam ostala nezaposlena. A i onda se nije čak toliko javila želja, koliko potreba. Potreba za pronalaskom posla. Posla kojeg u Hrvatskoj nije bilo na vidiku.

Jedno vrijeme nije bilo ničega, osim odbijenica, diljem Hrvatske. Onda je došla ponuda za rad vani. Na mail, s nazivom Ponuda za posao, a ti, naravno, prvo pomisliš da je neka nemoralna ponuda jer tko danas normalan još nudi posao.  OK ponuda, u državi u kojoj sam bila i u kojoj bih rado živjela. Nakon te ponude slijedile su još dvije, ista država, samo drugi gradovi. Znala sam da će doći dan kada će se isplatiti sve ono što sam uložila u učenje njemačkog. A uložila sam i zadnji atom snage koji sam mogla izvući i zadnji neuron živaca. Cijenilo se moje znanje jezika što u Hrvatskoj niko ne cijeni, tj. ja se još s takvim ljudima nisam susrela. Komunikacija je bila dobra, intervjui dobri.

Da se razumijemo, te ponude nisu bile sjajne-dapadnešnadupe-bajne. S obzirom šta sve naši ljudi vani rade, bez obzira koliko škole imaju, ponude su bile u redu. Otvarale su mogućnosti napredovanja u budućnosti. U zemlji koja je dobra za život. Plaća OK. Bila sam spremna otići. S knedlom u grlu, ali spremna. Zašto si, pobogu, glupačo jedna, to sve odbila i odlučila ostati?! – vrišti ona devetnaestogodišnjakinja u meni. Zato što se otvorila opcija ostanka.

Vrlo jednostavno. Bez filozofije. Bez patetike. Bez lokalpatriotizma. Kad kažem da se otvorila opcija opstanka mislim na to da sam pronašla posao u Osijeku. Posao zbog kojeg smatram da je vrijedilo ostati. Ja sam imala opciju. Mnogi nemaju. Neki odlaze zato što žele, a neki odlaze jer drugu opciju nemaju. Da je nisam imala i ja bih vjerojatno otišla.

Volim svoju Baranju i Osijeku u kojem toliko dugo živim da ga mogu zvati svojim, ali smatram da sam kozmopolit i da bih mogla živjeti gdje god me staviš (dokle god imam kupatilo; ne treba mi čak ni grijanje, živjela sam u Sloveniji i bez grijanja i eto me zdrave i prave). Obožavam sve gradove u kojima sam živjela, boravila i koje sam posjetila, veselim se svima onima koje ću posjetiti, ali moje mjesto je trenutno ovdje. Koliko mi to god bilo teško priznati jer se nikad ovdje nisam vidjela, a najteže je stajati sam ispred sebe i reći da si bio u krivu.

Oduvijek sam bila na svoju ruku i nikad nisam radila sve ono šta rade drugi. Radila sam ono što sam ja htjela i stvarno ne mogu reći da me manja sredina kočila. Ljudi su pričali, uvijek će pričati, ali ja sam išla svojim putem i ostvarivala stvari koje sam željela i negdje usput zavoljela svoj život ovdje. Ali bila sam spremna otići jer džaba sve te ljubavi ako sjediš i nigdje ne možeš naći posao.

Želim reći da bez obzira na sve, ima i nas koji smo svjesno odlučili ostati. Svjesni stanja u državi, svjesni politike, svjesni mržnje koja se ponovo počinje širiti, svjesni borbe s vjetrenjačama koja je pred nama. Odlučili smo ostati jer ili smo ovdje pronašli priliku za koju smatramo da vrijedi ostati ili se nadam da takve prilike postoje i da ćemo ih pronaći. Oni koju nisu bili te sreće ili oni koje je optimizam, s razlogom, napustio su već otišli ili će otići i ja im poručujem da idu. Želim im da tamo negdje pronađu sve što ovdje nisu mogli. Možda se jednom sretnemo u tom bijelom svijetu, a možda sam ja kao Coelhov Santiago. Možda ću nakon svih lutanja shvatiti da je sve ono što tražim i želim meni cijelo vrijeme ispred nosa. Možda. Vidjet ćemo.

Odlučila sam ostati jer sam trenutno ovdje sretna. Vrlo jednostavno. A tako teško za priznati.