Oznake

, , ,

Mi volimo kukati. Od toga da je u ljeto vruće, a u zimu zima pa do toga da ništa ne valja, ničeg nema i svima su nam male plaće. Kad kažem mi, mislim na sve ove naše nacije koje su se tek nedavno odlučile usuglasiti da pričaju istim jezikom i da nam titlovi ipak ne trebaju iako je to jasno svima koji imaju malo mozga u glavi.

Ne kažem da razloga za kukanje nema, pogotovo ako si bez posla, nemaš nikakve perspektive niti primanja. To kukanje razumijem. Ono koje ne razumijem je to da su nam svima male plaće. To nije istina. Nekima jesu, ali svima nisu.

Neki dan sam gledala dnevnik što je vrlo rijetka pojava jer ili u to vrijeme radim nešto drugo ili zaboravim ili ne želim gledati jer se samo izbediram. Bilo je riječi o uskršnjim košaricama, onim najskromnijim, srednjim i najbogatijim. Snimljena je obitelj koja neće imati ni za tu najskromniju, snimljena je i obitelj čija je mama rekla da će i ove godine, kao i prethodnih, potrošiti neku srednju cifru, većinom na hranu i piće. Tata te iste obitelji je rekao nešto što me u isto vrijeme zgrozilo i razveselilo. Rekao je da on i žena imaju iznadprosječna primanja i da si mogu priuštiti raskošniji i bogatiji Uskrs za razliku od mnogih koji imaju mala primanja s kojima to ne mogu. E! Iznadprosječna primanja! Reći! Na televizoru! Bez beda! Iskreno! Nisam to do sada nikad čula.

Ja čujem kuknjavu na sve strane. Ne govorim ovdje o ljudima koji rade za minimalac i s time prehranjuju cijelu obitelj. Ljudima koji mjesecima ne dobivaju plaću. Ljudima koji nemaju nikakva primanja jer posao ne mogu pronaći. Ljudima koji imaju male penzije. Ne govorim o njim. Oni imaju zašto kukati, iako većina njih to ne radi jer su naučili živjeti s time što imaju.

Govorim o onima koji imaju normalne plaće, plaće koje su hrvatski prosjek i više od toga, neke puno, puno više. Te ljude ja više ne mogu slušati. Mene zanima odakle im obraza i kako ih nije sramota kukati. Postoje ljudi čija primanja znam jer su mi rekli ili znam igrom slučaja ili rade na takvim pozicijama da mogu otprilike zaključiti koliku plaću imaju. Plaću koju ja vjerojatno neću nikad imati jer niti sam te struke, niti sam tih znanja niti sam tih sposobnosti. Ali oni kukaju. Ili da od toga jedva žive ili da oni zaslužuju veću plaću.

Znaš šta?! Ja imam 26 godina, završila sam faks u roku, jedan semestar sam studirala vani, bila sam vani na praksi, radila sam studentske poslove, imam dvije godine radnog staža, volontirala sam, pohađala raznorazne stručne edukacije, perfektno govorim tri strana jezika (engleski, njemački i španjolski), na još dva se sporazumijevam (talijanski i slovenski), znam pisati, brzo učim i brzo kopčam, imam životopis na četiri stranice napisane fontom veličine 10. Sve to s 26 godina. Ja smatram da ja, s obzirom na sve to, zaslužujem imati veliku plaću. Ali tko mene pita?! Svi mi smatramo da samo najbolji i da zaslužujemo najbolje i to je u redu, ali svijet ne funkcionira tako.  Niko nas ne plaća zato što smo divni i krasni, nego nas plaća za tu poziciju na kojoj radimo zavisno u kojoj branši radimo.

Što se tiče preživljavanje. Nekad prije sam isto tako na televizoru čula tipa koji je rekao da on i cura/žena u Zagrebu jedva preživljavaju od dvije prosječne hrvatske plaće. Sad bih ovdje opsovala, ali ne smijem, ne da mi mama. Evo nisam priglupa i brzo shvaćam, neka mi neko objasni kako dvije osobe ne mogu preživjeti od otprilike 11.600 kn (ako uzmemo da je prosječna plaća 5.800 kn iako mnogi taj prosjek neće nikad doseći). Kako?! Jesam ja možda ipak priglupa?! Razumijem ja i stanarinu, i režije, i hranu, i higijenske potrepštine, i odjeću, i nekad izaći i počastiti se, i nekad otputovati. Sorry, ali s 11.600 kn mjesečno dvije osobe jedva preživljavaju jedino ako žive u stanu na Trgu bana Jelačića, imaju dva nova audija na kredit, dva iPhona 7 na rate, kupuju samo i isključivo dizajnersku robu i svaki dan jedu u restoranima jer je kuhanje za sirotinju. Jedino tako. Da se razumijemo, mene boli đon na šta ljudi troše svoje novce, ali postaje moj đon kada dođu meni i kukaju. Niko te ne tjera da živiš u centru grada, imaš skupe aute i mobitele i skupe krpice. Ako si to sve možeš priuštiti, super, drago mi je zbog tebe, ali onda se ne kuka.

Čula sam čak i za foru da se laptopi moraju mijenjati svake godine jer ne mogu izdržati duže. Znaš tko mijenja laptop svake godine?! Ljudi koji se preseravaju (tehnički, ovo nije psovka). A upravo oni najviše i kukaju da nemaju novaca. Evo moj laptop u šestoj godini, malo u raspadu i zato ga milkim svaki dan da izdrži još barem dvije godine. Moja Istrijanka kupila novi laptop nakon što joj je stari, nakon osam godina rada, doslovno izdahnuo. Nemoj se preseravati i imat ćeš novaca.

Ja do prosječne hrvatske plaće nisam još došla, ni blizu, a prošle godine sam s mojom malom plaćom plaćala sve svoje režije, hranu, higijenske potrepštine, odjeću, platila si individualan tečaj španjolskog, bila na moru sedam dana u hotelu, kupila si nove dioptrijske naočale, bila pet dana u Nizozemskoj gdje sam si sama platila avionsku kartu, smještaj i sve što sam tamo jela i kupovala. I zato mi nemoj reći da dvije osobe jedva preživljavaju s 11.600 kn jer to nije istina, to bi značilo da bih ja sama trebala jedva preživjeti s 5.800 kn, a moja plaća nije bila ni blizu toga pa evo me žive, najedene, s grijanjem i strujom, s novim naočalama i proputovane.

Mene su moji mama i tata naučili da se za novce ne kuka. Ni u onim trenucima kad nije bilo, a takvih trenutaka je bilo samo što niko nije znao jer nismo kukali. A pogotovo u trenucima kad imaš primanja, kakva god. Jedna mudra osoba mi je rekla da se u životu treba voditi time da nam bude dovoljno upravo onoliko novaca koliko trenutno zarađujemo.

Treba biti ambiciozan, težiti boljem, napredovanju pa samim time i većoj plaći, ali nemoj kukati. Problem je što ćeš ti uvijek kukati, koliko god ti plaća rasla jer ti nikad neće biti dovoljno. Nemoj. Sramota je.