Oznake

, , ,

Meni je ta 18. bila strašno bitna. Dobit ću vozačku i dobit ću pravo glasa. E! Vozi ću auto i nekog će biti briga za moje mišljenje. Kad sam dobila vozačku, shvatila sam da to i nije baš nešto posebno pa sam se i dalje nastavila voziti vlakom. Shvatila sam da i to pravo glasa nije baš tako zanimljiva i zabavna aktivnost kako sam ja mislila. Ne da u to doba nisam imala mišljenje o politici, nego me bolilo uvo i za politiku i za to ko je na vlasti. Ja sam samo htjela biti bitna s tim da imam pravo glasa.

Nekako u to vrijeme bili su neki izbori na koje ja nisam htjela izaći jer me bolilo uvo (ono figurativno uvo), jer sam imala prljavu kosu i neću takva ići da me ljudi vide i jer do biračkog mjesta treba hodati cijelu jednu minutu, a to je previše hodanja. Mama i tata su me natjerali da idem i rekli su mi za koga da glasam s objašnjenjem da ne želimo da ona druga opcija pobijedi. Zaokružila sam šta su mi rekli jer šta me bilo briga.

Sad u nedjelju prvi puta glasam kao službena stanovnica Osijeka. Na početku, kad su se znala tek dva kandidata za gradonačelnika, rekla sam da ću ići poništiti listić jer da ne mogu uzeti olovku u ruke i zaokružiti bilo koga od to dvoje. Sad kad znam sve kandidate, neću poništiti listić, ali neću ni glasati za nikoga. Glasam protiv, tj. glasam za opciju za koju mislim da ima najviše šanse da pobijedi one opcije zbog kojih bi inače poništila listić.

Problem je što nas je hrpa takvih. Što mi već automatski razmišljamo na način da na izbore izlazimo da glasamo protiv, a ne za nekog. Biramo malo manje lošiju varijantu. Ovaj put nisam uopće pratila kampanje je ne mogu to slušati. Ali ne možeš se potpuno od toga isključiti jer su okolo plakati, stalno se negdje nešto džabe dijeli i čuješ. Svi se oni meni svode na isto.

Ali nešto me jako smeta. Znam da je to politička manipulacija, ali me strašno smeta. Smeta me razbacivanje frazama ezgodus, Osijek prazan, svi su otišli, mladi ljudi odlaze, Osijek se smanjio za 10.000/20.000/30.000 pa čak i 40.000 ljudi. Nisam ja pala s Marsa, znam da ljudi odlaze, čujem da odlaze. Ali ako govorimo o toliko drastičnim brojkama, tko su ovi ljudi po ulicama?! Zašto ja na pijaci 25 minuta čekam red u mesnici i isto toliko da kupim sir?! Zašto se moram voziti tri kruga po centru grada da nađem parking za bicikli?! O autu da i ne govorim. Zašto se ujutro moram voziti na vratima tramvaja jer se u isti ne može ući od srednjoškolaca i studenata?! Zašto se u nekim kafićima i slastičarnicama mora čekati da se neko ustane da bi se moglo sjesti?! Zašto je promenada puna biciklista, pješaka, zaljubljenih parova, kućnih ljubimaca, trčkarajuće djece?! Ko su ti svi ljudi?! Turisti?! Nekome u posjeti?! Došli u Osijek na izlet?! Ne bih baš rekla.

Mama mi priča kako je prije odlazak na glasanje bio svečani trenutak. Djeda i baka su oblačili najbolja odijela i ruku pod ruku odlazili glasati dok bi on njoj, kao muško i glava obitelji, objašnjavao šta i kako treba zaokružiti. Jedina svečanost koja se od mene u nedjelju može očekivati, s obzirom da je nedjelja, dana kada se tek predvečer pere kosa, i da mi je biračko mjesto udaljeno minutu hoda, je to da ne odem u majici koja na sebi ima paletu različitih prethodno pojedenih obroka. Najčešće čokoladnih.

Moram priznati da me i sada, sa skoro 27 godina i dalje boli uvo ko je na vlasti. Što je žalosno, ali je tako. Iskreno, briga me. Tko god bio, ništa se neće promijeniti, ništa šta su obećali neće se ostvariti, s vremenom narod ta obećanja zaboravili, a oni su se dokopali fotelja, moći, pozicije. Vjerujem da i u politici ima ljudi koju su tu ušli iz svih dobrih razloga, ali oni bivaju progutanima, prožvakanima i nemaju šanse pa mi glasamo za lošiju ili goru varijantu. Bez obzira na sve to. Svoju građansku dužnost obavljam. Svaki puta. I u nedjelju ću isto. I ovaj put glasam protiv nekog, biram malo manje lošiju opciju.

Sva sreća pa si mogu dozvoliti da me baš briga. Jer na moj život politika ne utiče. Sva sreća. Nemaju svi taj luksuz.