Prvi je. U mjesecu. Odlično vrijeme za donijeti neku pametnu odluku. Ne da ću početi trčati jer to se mora poklopiti i da je prvi u mjesecu, i da je ponedjeljak, i da taj ponedjeljak nije neki praznik, i da nije pretoplo, i da nije prehladno, i da je Venera ušla u auru Marsa. Danas nije taj dan.

Danas bi mogao biti dan za nešto drugo. Nešto što odgađam godinama. Nešto s čime se godinama borim, a borbu nikako da dobijem jer se u stvari i ne borim ozbiljno. Možda će postati ozbiljno kad izreknem ovako javno pa mi onda mogu drugi nabijati na nos da sam to javno izrekla.

Ne donosim novogodišnje odluke, niti mi je za to potreban prvi u mjeseci ili ponedjeljak. Mislim da je za donošenje odluka dobar bilo koji dan. Bitno je samo da čvrsto odlučimo. Ovaj put se potrefio baš prvi u mjesecu, a za to nisam ja kriva, nego je krivo to što je jedan od meni najdražih bendova prije koji dan objavio pjesmu koja je udarila u srž mog problema.

Ovo himna je generacije, živimo od sekiracije. – pjeva Dubioza. E to! Baš to! Ja sam 10 % voda i 90 % sekiracija. Nema ništa za sekiraciju? Nema problema. Ja pronađem. I onda tepem. Vrtim filmove šta je bilo. Vrtim filmove šta će biti. I vrtim.

Vijesti ne čitam niti gledam u zadnjih šest mjeseci jer kad otvorim neki portal iskoči mi nešto tipa scene Kolinde i Trumpa i onda se nasekiram. Ili neki teroristički napad. Nasekiram se. Ili da je neko tamo ostavio nekog tamo zbog onog nekog ko mu je u stvari rođak. Nasekiram se. I onda sam se prestala informirati. Jesam se prestala sekirati?! Nisam. Sad se sekiram zato što ja kao akademski obrazovana osoba struke koje jesam ne pratim vijesti i ne znam šta se događa.

Ne mogu nigdje naći posao. Nasekiram se.

Nađem posao. Nasekiram se jer je meni tamo neko reko da ću ja morati nešto raditi što nema veze s mozgom. Ja to neću jer nema veze s mozgom, a di s posom, ali do konkretne situacije nije još ni došlo, a dok do nje ne dođe ja ću se sekirati.

Smanjim jelo. Nasekiram se.

Povećam jelo. Nasekiram se.

Imam tu jednu prijateljicu, koja je uložila prigovor kako o njoj do sada nisam pisala pa eto joj sad na, s kojom je moguće dogovoriti druženje kad se njena aura uskladi sa svim ostalim planetima, po mogućnosti da je to još prvi u mjesecu, radni ponedjeljak. Nasekiram se.

S drugom kavu moram dogovoriti 10 dana unaprijed jer ona ima bogatiji javni život od Kolinde. Nasekiram se.

Nasekiraju me glupi, bezobrazni, neodgojeni. Žena hoda po biciklističkoj stazi s dvoje male djece, a meni mrguda jer se ja vozim, zamisli, biciklom po biciklističkoj stazi. Staza zavija i ja ne vidim iza zavoja da ona hoda u susret meni, naglo kočim. I šta ja naglo kočim?! Ček. Šta?!

Nasekira me što sama sebi uganjujem noge, dislociram kralješke, režem vrhove prstiju i druga veselja.

Ko šta radi, ja se sekiram. Kad sam krenula aktivno vježbati jogu, nadala sam se da će se to s vremenom smanjiti jer zen, ovo-ono. A što me onda taj zen tek nasekira! Mislim šta to?! Kaki zen?!

U mojoj obitelji nema povijesti srčanih bolesti. Ne moram ja baš započeti tu tradiciju. Neću više. Naročito jer više ne mogu.

Neću čitati i gledati vijesti jer me sekiraju situacije na koje ne mogu utjecati i onda je bolje da ih ni ne znam. Ionako su sve loše. I neću se zbog toga sekirati bez obzira na to što sam akademski obrazovana struke koje jesam.

Ako radiš s ljudima, idealan posao ne postoji. Točka. Uvijek će biti neko ko će ti reći nešto. Od sada ću tog nekog i to nešto hendlati kad do toga dođe. Izboriti se za sebe jer drugi niko neće.

Jest ću i neću se sekirati.

Pustit ću da se gospođi (znate ona vam je u godinama) usklade sve aure i da se sama javi kad i ako se hoće družiti.

S onom drugom ću se dogovoriti, zapisati u kalendar i veselo (jer svi znaju kako sam ja vesela osoba) čekati.

Glupe, bezobrazne i neodgojene ću pustiti da takvi i budu. Sebi su takvi, a ne meni.

Neću se više sekirati uganjenim nogama, dislociranim kralješcima i odrezanim vrškovima prstiju. Nadat ću se lijepim doktorima na hitnoj.

Neću se više sekirati. Neću. Jer ne mogu. Zajebi sekiraciju! Ovako javno.

Zen.