Oznake

, , , ,

Ko me zna, zna da imam strašno visok prag tolerancije, ali kad mi pukne film, onda je gotovo. I pukao mi je. Ima već sad koji tjedan. Sama sebe sam dosta trpila (dragi spelling checkeru, neću napisati trpjela, hvala lijepa) i sad je dosta. Razljutila sam samu sebe, presjekla i rekla dosta. Idem. Od sada idem. Putujem. Sama sa sobom.

Moji prijatelji ili ne vole putovati i to im je bacanje novaca, ili trenutno baš za to nemaju novaca pa to trenutno vječno traje, ili se ne možemo nikako uskladiti da idemo skupa, ili cure putuju sa svojim dečkima, tj. dečki sa svojim curama, ili putuju s braćom/sestrama, ili hoće putovati samo po svojim uvjetima. Po meni sve legitimni razlozi. Ali ja sam dozvolila da njihovi razlozi postanu i moji. Nisam htjela ići sama jer je zabavnije ići s više ljudi, jer kako ću ja to, jer…

Ne računam tu ona putavanja gdje sam išla na intenzivne tečaje jezika. Na ta putovanja jesam išla sama, ali sam tamo bila okružena ljudima s kojima sam se onda družila i nakon tečaja. Mada. U Berlinu nije bilo tako. Jer mi grupa baš nije bila najsjajnija. U prijepodnevnim satima sam imala tečaj i druškala sam se tu i tamo s kim, a poslijepodne sam bila sama. Dva tjedna. I nije mi bilo ništa. Obilazila sam šta sam htjela. Sama sam i jela. Sama sam i pila kavu. I preživjela sam. Sama sa sobom. Tu je sve to sama sa sobom nekako i počelo, ali se do danas nije do kraja razvilo.

Ja bih išla svagdje, a dozvolila sam da me drugi koče. Ili sam možda ipak dozvolila da sama sebe kočim. I to ja koja volim biti sama sa sobom. Kako ću ja jesti sama u restoranu više dana?! Kako ću sama sjesti na kolač/sladoled/kavu?! Kako ću sama šetati po gradu? S kim ću pričati?! Neću imati ni jednu sliku sebe jer ko će me slikati. Selfie je kasnije izmišljen.

Mic po mic sam se oslobađala tih nekih neutemeljenih strahova i sjedala sama sa sobom na kavu, sama sa sobom na ručak, sama sa sobom u šetnju, ali sam opet čekala društvo za putovanje. Do danas. Shvatila sam da možda nikad ne uspjem naći nekog s kime ću putovati, a toliko toga želim vidjeti i da ne želim to dozvoliti. Neću!

Pametna sam. Zdrava. Sad tu i tamo koje koljeno, zglob i leđa ne rade baš najbolje, ali ajde. Govorim tri strana jezika, s naglaskom na strana, ne bivša jugoslavenska. Nemam problema sa snalaženjem u prostoru. I zato idem. Neću više nikog ni pitati ni čekati. Ako mi se negdje putuje i mogu si to priuštiti, otići ću sama.

Dok ti ovo čitaš, ja sam baš sjela u autobus. Ja i ja. Putujemo. Ne daleko, ali dovoljno daleko. Na destinaciju gdje sam već bila, ali uvijek organizirano gdje te neko vuče od točke A do točke B. Ovaj put idem biti pravi turist. U gradu gdje imam nekoliko možemo-sjesti-na-kavu prijatelja s kojima se možda nađem pa neću biti skroz sama. Tjerat ću ih da me naslikavaju pa ću imati i slika jer sam ja taj selfie probala i ne može.

Bit će mi super. Kad negdje sama sjednem, možda će me neko čudno gledati, možda neće. Manje bitno. Davno su mene etiketirali kao čudnu. I znaš šta?! Divno je biti čudan. Budi čudan. Jer to znači da si svoj. A super je biti svoj.

Idem. Putujem. U stvari ne idem sama. Vodim samu sebe. Firmom Krstić.

Ko je gledao, znat će.