Sretan mi rođendan

Bio jučer. Kako je 27.7. puno lakše zapamtiti od 26.7., čestitke primam i danas. Primam ih i 25.7. jer je očigledno i to lakše zapamtiti od 26.7. Imam čak prijateljicu koja ima mantru da joj prijatelj ima rođendan 25.7., a ja dan poslije. Neko bi pomislio da je prijatelj bitniji od mene. Zato sve Ana pamte moj rođendan jer isti dan imaju imendan. Skoro sam i ja imala dva u jedan, ali moj tata je, pametno, zaključio da se svi zovu Ana pa neću i ja.

27. Zadovoljna sam tom brojkom. Sviđa mi se. Nekako zvuči ozbiljnije i pametnije od 26. Ozbiljnosti imam i previše, ali pamet uvijek dobro dođe. Ono što mi se ne sviđa je to što sad moram mijenjati koncept predstavljanja na svim stranim jezicima koje govorim. I tako svake godine. Momentalno ću shvatiti imperfekt prezenta konjuktiva drugog bilo kojeg jezika, ali zapamtiti brojeve neću. Kao pravo dijete dvoje matematičara. Twenty seven. Siebenundzwanzig. Veintisiete. Ventisette. Sedem in dvajset. Nije loše. Nastavi čitati

Metropoliranje iliti jugoslaviranje

Ovaj kršni Dalmatinski dio mene koji se vidi na van obožava more, kupanje, sol i ostale popratne zanimacije. Ali ove godine sam te zanimacije odlučila preskočiti iz jednog razloga. Ja sam  jedna od onih koja se nikad u životu nije kupala u moru koje je toliko toplo da se ne možeš rashladiti u njemu, niti sam ikad doživila tih 25-26 stupnjeva mora koje Vakula svake godine prognozira. A kako sam se prošle godine na istom smrzla ko da sam bila na zimovanju, ove godine godišnji odmor provodim tako što se penzionerski kupam na okolinom bazenima gdje je topla voda.

S druge strane onaj Baranjski drugi dio mene mora priznati da sam najbolje ljetne godišnje odmore imala u gradovima jer volim obilaziti i šetati po istima. I jesti. Tako da sam nekako spontano, jer svi znaju kako sam ja najspontanija osoba na cijelom svijetu, odlučila da ću nakon Beograda otići na nekoliko dana u našu prijestolnicu. Ne kao kad se kod mene u mješobračnoj kući kaže našu pa ne znaš tko je naš, a tko njihov. Ovdje mislim baš na ovu našu, ‘rvatsku – Zagreb. Nastavi čitati

Jedva čekam jedvačekanja

Mozak mi se slijepio od vrućine. Slijepile su mi se i leće. Mislim. Slijepilo mi se sve. Što znači da niti mogu razmišljati, niti šta radim, niti šta vidim. Što je odlična kombinacija za biti na godišnjem. Na kojem ja jesam. Voljela bih reći da po ovoj vrućini ne mogu ništa ni jesti, ali to se neće dogoditi ni danas ni ikad.

Jedva sam čekala godišnji. Ali. Prvi puta u tri radne godine nisam ga jedva čekala zato da pobjegnem od posla, kolega, šefova ili radnog prostora. Jedva sam ga čekala zato što je vruće i zato što mi treba stanje bez razmišljanja, bez da išta radim i bez da išta vidim. Da se odmorim. Nastavi čitati

%d bloggers like this: