Oznake

, , , ,

Nisam i neću! To je odgovor koji u zadnje vrijeme dajem svim znatiželjnicima. Onima što te spopadnu dok nenašminkana, s masnim repom na vr’ glave, u bijeloj majici s tragovima višanja, lubenice i čokolade ideš samo skoknuti na brzinu do trgovine. Mom odgovoru kao da se ni malo ne čude. Vjerojatno si misle nije ni čudo kad si takve prgave naravi. A i to što hodaš okolo s masnom kosom i musava baš ne pomaže.

Oni su oni što ti traže ono što nemaš pa ti onda time nabijaju komplekse. Ili bar pokušavaju. Završila faks. Imam. Radim. Imam. Stan. Imam. Tehnički ima ga mama, ali potejto potato. Skoro 27 godina. Imam. Muž. Nemam. A jadna. Bit će. Ne brini. Kažu oni meni. Na ulici. U trgovini. Svagdje ih ima. Ko se, bre, brine?! Ja se ne brinem. Jel’ ja stvarno izgledam ko da se brinem?! Ne kužim.

Ti ljudi su posvuda. Neke od njih nisam vidjela duže vrijeme i prvo pitanje nakon dobar dan/ćao/bok bude jesam se udala, ili kad ću, ili zašto nisam. Još malo ću početi odgovarati sa šta te briga bez obzira na to što su me mama i tata odgojili da budem pristojna cura. Ja kad sretnem nekoga koga nisam dugo vidjela pitam ga kako je i šta ima novo jer to pitaš ljude koji nisi dugo vidio. To pitaš i one s kojima si prekjučer pio kavu, a ne zašto se u međuvremenu nije udala/oženio.

Di piše da se ja trebam udati zato što sam završila faks, radim, imam stan i skoro 27 godina?! Di?! Znam da bi to ovi marširajući sigurno voljeli uzakoniti, a kako nas je krenulo uskoro bi i mogli. U 21. stoljeću. Kad bi se već trebalo biti normalno. Kad bi prava trebala biti prava. Mi tonemo sve dublje i marširamo za prava kojih bi se posramio i srednji vijek.

I onda sa mnom nešto nije u redu jer eto neudana u tim godinama. I jadna ja, naravno. Nisam ja jadna i sa mnom je sve u redu, hvala lijepa. Ja imam viziju. I udat ću se samo tada. Nisam pala s kruške, iako sam ko mala pala s jabuke jer se znam popeti na drvo, ali ne znam sići. Nemam viziju o savršenom mužu i savršenom braku, ali imam viziju o ljubavi, razumijevanju, veselju. O nečemu što treba biti lako i jednostavno.

U tom nekom novom zakonu, koji, nadajmo se, da neće nikad izmarširati, bi vjerojatno stajalo da žene od 27 godina trebaju biti uz muža, i držati kuću pod konac, i imati bar jedno dijete, a drugo na putu. I ja nemam ništa protiv toga. Dapače. Super mi je vidjeti mlade bračne parove i mlade roditelje. Super mi je vidjeti obitelji koje imaju četvero djece jer treba to sve hendlat. Ali. Nije to za svakog. Iz bilo kojeg razloga. Brate mili, pustite ljude da se žene/udaju i rađaju djecu kad to god hoće i nemojte ih spopadati po ulicama.

Ja ću se udati samo ako to bude to. Ne iz straha da ću cijeli život ostati sama, ne zato što ću smanjiti kriterije, ne zato što ću se pomiriti sa stvarima koje mi ne odgovaraju. Vidim toga puno oko sebe. Ja to ne mogu i ne želim. Doživjela sam da mi osoba mojih godina kaže da trebam sniziti kriterije jer ću ostati sama. Neću! E baš neću! Šta da snizim?! To da je dobar, normalan i da ima mozak u glavi?! Hvala, ali neka hvala.

Hvala svemiru na normalnim roditeljima koji su u mojim godinama bili samo poznanici i da je tada mami neko rekao da će se udati za tatu rekla bi mu da nije normalan. Svi znamo tu priču. Vršili su pritisak na mene u mnogim stvarima, naravno uvijek u pravu, ali za udaju nikad. Možda zato što se se oni oženili sa strašne 33 godine i dobili dijete s još strašnijih 36! I to sve prije 30, tj. 27 godina. U vrijeme kada je ženidba i rađanje u tim godinama bilo nenormalnije nego danas. Dvije potpuno suprotne, a opet potpuno kompatibilne osobe. Dvije osobe zbog kojih vjerujem u brak. I uvijek ću vjerovati. Bez obzira da li se ikad udala ili ne.