Oznake

, , , , ,

Mozak mi se slijepio od vrućine. Slijepile su mi se i leće. Mislim. Slijepilo mi se sve. Što znači da niti mogu razmišljati, niti šta radim, niti šta vidim. Što je odlična kombinacija za biti na godišnjem. Na kojem ja jesam. Voljela bih reći da po ovoj vrućini ne mogu ništa ni jesti, ali to se neće dogoditi ni danas ni ikad.

Jedva sam čekala godišnji. Ali. Prvi puta u tri radne godine nisam ga jedva čekala zato da pobjegnem od posla, kolega, šefova ili radnog prostora. Jedva sam ga čekala zato što je vruće i zato što mi treba stanje bez razmišljanja, bez da išta radim i bez da išta vidim. Da se odmorim.

Mada mi je prije samog godišnjeg bilo totalno svejedno hoću li na godišnji uopće ići ili ne. Što možda nije najpametnija stvari za reći javno, ali ove godine nemam potrebu bježanja jer volim biti na poslu i volim to što radim. I imam super šefa i imam super kolege. Možda baš zato jedva čekam da se vratim na posao.

Ali prije toga vraćanje jedva čekam nekoliko stvari.

Jedva čekam da se danas (tvoje jučer) nađem s kolegicom koja je negdje usput postala prijateljica. I osobni psihijatar. Jer ti on uvijek treba.

Jedva čekam da sutra (tvoje danas) idem na jogu i vježbam. To sam mislila da se neće nikad ikad dogoditi jer sam ja više ‘vako za pojest’, sjest’ i leć’, ali dogodilo se.

Jedva čekam da idem na put i da vidim prijateljicu koja ne spada u onu kategoriju većina mojih prijateljica je višlja od mene pa ljudi misle da se, sa svojih 175 cm, družim samo s ekstra visokim curama, a ipak nije tako. Ona je moj najdraži niski, mali, sitni ljud.

Jedva čekam da se s tog istog puta vratim kući. Jer svi znamo da je kod kuće najljepše.

Jedva čeka da opet idem na bazene da dobijem malo boje i da onda izgledao kao normalni ljudi prije nego se uopće idu sunčati.

Tek onda jedva čekam da se vratim na posao.

A onda jedva čeka da mi bude rođendan.

A onda jedva čekam zimu.

I tako u krug. Ispočetka. I stalno tako.

Sjećam se točnog trenutka kada sam to primijetila. Prije skoro pet godina. Bila sam na Erasmusu u Austriji i išla sam s prijateljicom Finkinjom na jednodnevni izlet u Veneciju. Njen prvi, moj treći. Digla sam se u gluvo doba noći kad su ljudi dolazili iz izlazaka. Ne kao kad smo moja bivša cimerica i ja dolazile u 6:00 h jer su nam mame rekle da ne idemo po mraku, a mi mame slušamo. Ne tako. To jutro sam se digla oko 3:00 h ujutro, nakon što nisam dobro ni spavala. Mrtva umorna, prije kretanja na bus sam pomislila: Jedva čekam da se vratim nazad.

Nisam još ni otišla, ni krenula, a jedva sam čekala da se vratim. Nisam ni uživala jer sam jedva čekala da se vratim. Odmah tada sam shvatila da to ne smijem raditi, ali i dalje to radim. Kad sam odlazila na drugi Erasmus, sjećam se da sam se ujutro digla, nakon što cijelu noć nisam ništa spavala, i pomislila da jedva čekam da završe ta tri mjeseca i da se vratim kući.

Ja sam vjerojatno jedna od najnestrpljivijih osoba na svijetu. Sve bih. I to sad. Odmah. Mrzim čekati. Bilo ljude koji kasne, bilo da mi nešto naručeno stigne poštom, bilo da se dogodi nešto što jako želim. Ali s druge strane, stalno nešto čekam i ne mogu dočekati jer mi se to čini bolje i bitnije od onoga što imam i radim sada. Moj mozak često živi u budućnosti. Nekad mi stvarno ne bude jesno di idem, kud žurim. A vidim oko sebe da nisam jedina. Da nas je hrpa takvih.

Bezbroj puta mi je Svemir dokazao da će sve doći, s vremenom, a da ja moram polako. Da mi moramo polako, korak po korak, trenutak po trenutak. Jedvačekanja su lijepa, od njih prolaze žmarci, leptirići, od njih sijaju oči i smijemo se od uha do uha. Ali i ovaj trenutak u kome smo sada zaslužuje isti taj smijeh, te sijajuće okice i žmarce i leptiriće.

Jedvačekanja su upravo takva kakva jesu zato što smo prisiljeni jedva čekati, zato što bude sve slađe nakon što si morao biti strpljiv, zato što imaš osjećaj da si čekanjem to još više zaslužio. Nebitno da li se radi o jedvačekanjima ili samo onim neugodnim čekanjima gdje samo čekamo da nešto što prije prođe, proći će nam život u čekanju i požurivanju nečega što će se i onako dogoditi. Prije ili kasnije.

Izvin’te na malo filozofije danas i otkrivanju tople vode, ali za 13 dana mi je rođendan. Stari se. Pa sam sad pametnija.