Oznake

, , ,

Šest mjeseci. 27 tekstova iliti postova. Nije puno, ali nije ni malo. Znam da nije pravilno brojkom započeti rečenicu, ali može mi bit’. Autorska sloboda. Sve moje profesorice iz hrvatskog nikad nisu shvaćale taj pojam autorske slobode pa sam tako ja stalno dobijala (neću koristiti dobivala jer neću) trojke jer sam nekreativna i jer ova rečenica treba ići tamo, a ona rečenica treba ići tu.

Znam da sad ništa nisi shvatio jer zamišljaš mene kako sjedim na WC školjki, spuštenih hlača i gaća, s laptopom na nogama i pišem. Nije baš tako. Makneš laptop iz te slike i bliže si tome kako to stvarno izgleda. Ne. Ne sjedim ni s bilježnicom u koju pišem rukom. Objasnit ću ti.

Krenula sam pisati blog prije šest mjeseci. Proletilo (proletjelo?!) mi je to jako brzo. Svaki tjedan novi tekst što do sada čini ukupno 27 tekstova. Pitaju me ljudi odakle mi inspiracije?! Od svakuda. Moram priznati da je sigurno pet-šest tekstova bilo u meni puno prije nego sam blog počela pisati. Sad su samo napisani. Sve ostalo su zgodne i nezgode s kojima se susrećem svaki dan, kao i svi drugi ljudi. Imam i ja blokade i uhvati me panika da neću imati o čemu pisati, ali to se nikad ne dogodi. Sad ću ti objasniti zašto.

Stavimo po strani da je to moja struka. Stvarno vjerujem da je pisanje vještina koja se praksom i određenim cakama može poboljšati. Vjerujem i da talent tu igra određenu ulogu i da je talent taj koji čini razliku između solidnog i odličnog teksta. Talent koji sam naslijedila od tate. Ono što mene možda razlikuje od drugih i što mi uvelike olakšava pisanje je sposobnost koju sam, također, naslijedila od tate. Radije bih da sam od njega naslijedila sposobnost jedenja tri večere bez da se udebljaš, ali niko me nije pitao.

Moji tekstovi se stvarno pišu na WC-u. Samo što se ne pišu nego se pišu. Pišu se i dok kuham, jedem, vježbam, čitam, vozim se biciklom na posao, tuširam se (nemoj me sad zamišljat kak’ se tuširam!), čistim, šta god da radim. Nekoliko puta sam žustro raspravljala s mamom jer me ganjala da pišem seminare ili diplomski jer ona još nije vidjela da sam sjela za laptop. Ajde ti sad jednoj matematičarki i financijašici, kojoj limes pitagorinog poučka na treću stoji u malom prstu, a bruto iznos na osnovicu kamatnog kredita jede za doručak, objasni da ja, kao i moj tata, pišem tekstove u glavi. Za laptop ne sjedam ako u glavi nemam bar jedan odjeljak jer nema ništa gore od toga kad upališ Word i blejiš u praznu stranicu jer ti ništa ne pada na pamet i pod pritiskom si da nešto moraš napisati. Moj mozak radi cijeli dan, kemija, razmišlja i dok solim meso padne mi na pamet jedna rečenica, dok čitam knjigu druga rečenica i tako počinjem slagati. Tek onda sjedam za laptop i pišem.

Kad sam krenula pisati blog mislila sam da će ga čitati mama, tata, Nina i Laura. I tu i tamo koja osoba koja me inače hejta, a sve prati šta radim. Zašto bi neko čitao šta ja pišem?! Ko sam ja?! Od samog početka sam dobijala puno pozitivnih komentara, najčešće od ljudi koje poznajem, a u zadnjih mjesec dana od potpunih stranaca. Bilo na mail, bilo na Facebook, bilo na Instagram. Na prvu me to jako razveselilo jer to stvarno nisam očekivala i bila sam jako iznenađenja, a s druge strane me to i rastužilo jer sam u moru anonimnih i neanonimnih hejtanja na internetu očekivala samo hrpu negativne komentara i nekako zaboravila da postoje pozitivni i dobronamjerni ljudi.

Dugo mi je trebalo da blog pokrenem. Nagovarali su me godinama, a ja sam uvijek imala dovoljno dobar razlog zašto ne sad. Neće to niko čitati. Ja želim da to sve lijepo izgleda, a ja ne znam s grafikom. Već sam ja prestara za to. Nemam ja za to vremena. O čemu ću pisati?! Šta ako ne budem imala inspiracije?! Ljudi će me pljuvati i hejtati. Jako volim biti anonimna, a to ne možeš biti ako pišeš blog. Sve se može, kad hoćeš. Sve. Uvijek će neko čitati. Provesti ćeš dva puna dana radeći logotip koji bi grafički dizajner napravio u 20 minuta, ali ćeš na kraju napraviti. Sam. Satisfakcija je ogromna. Nikad nećeš biti za nešto prestar. Nikad! Uvijek će se naći vremena. Kao i tema i inspiracije. Da, ljudi će te pljuvati i hejtati, navikni se. Određene stvari uvijek možeš zadržati za sebe. Anonimnima. Naučit ćeš i da ima divnih ljudi i da se zbog njih vrijedilo otvoriti.

Raspisala sam se, a u biti sam samo htjela reći da je lijepo dobiti podršku od potpunih stranaca. Znam da će biti i hejtanja i pljuvanja jer bez toga ne može i znam da mi sad ovo oni koji me dobro poznaju neće vjerovati, ali baš me briga za hejtanja i pljuvanja. Svima ostalima hvala na podršci, idemo po drugih šest mjeseci.