Oznake

, , ,

Idem na put za vikend. Di?! Trenutno te to nije briga. Vidjet ćeš i čitat ćeš. Tu negdje blizu, ali opet dovoljno daleko. Obožavam se pakirati za put. Pakiranje znači da negdje idem. A volim negdje ići. Bilo gdje. Raspakiravanje mrzim jer traje duplo duže nego pakiranje, osim u slučaju kad je sve iz kofera za pranje. A u mom slučaju je to vrlo rijetko.

Od ljeta 2012. se volim pakirati malo manje. Mrvicu manje. Ljeto. Uzlijetanje iz Budimpešte. 34 Celzijeva stupnja. Slijetanje u Berlin. 18 Celzijevih stupnjeva. Mislim, gledala sam ja prognozu ranije, ali dok se ti lijepiš i znojiš u minimalno odjeće na sebi teško je zamisli da je negdje hladnije i da će ti trebati toplija odjeća pa misliš da prognoza laže. U skladu s tim sam se i spakirala. U skladu s tim sam se i smrzla.

Naučila sam dvije stvari. U Njemačku se nikad ne ide bez toplije odjeće. Bila sam tri puta tamo u sred ljeta na duži period. Ni jednom se nisam skuhala. Dapače. Zadnji puta sam na haljinu imala štrample. Štrample! U 8. mjesecu. Sandale više i ne pakiram jer nema smisla. Naučila sam i da prije puta detaljno proučim prognozu jer postoji mogućnost da će stvarno tako i biti. Ono što nisam naučila je kako da sve svoje za-svaki-slučaj stvari uguram u kofer.

Mislim, prognoza zna biti u krivu. I šta ja spakiram svu topliju odjeću i onda bude vruće i ja se kuham, a nisam ponijela ništa kratko. Ili obrnuto. Pa se smrznem. Za svaki slučaj trebaš imati malo i od jednog i od drugog. Gaća i čarapa uvijek moraš imati viška, za svaki slučaj. Neku deblju jaknu obavezno jer, šta znaš, možda jako zaladi. Dodatnu obuću jer ako bude padala kiša i ta na tebi prokisne i mora se sušiti, nećeš imati šta obuti. Uloške uvijek nosiš, za svaki slučaj, ako možda dobiješ menstruaciju tri puta u mjesecu. Neki keks moraš isto imati, za svaki slučaj.

Čekaj sad malo. Di da ja te sve slučajeve uguram?! I tako svaki put. Ti svi svaki-slučajevi se nikad ni ne dogode i sve te stvari vratim kući ljuta što sam sve to vukla i što ne mogu sve samo istresti u prljavi veš. Keks je isto vraćen jer sam, zamisli, bila na mjestu gdje se hrana može i kupiti.

Nekad se uhvatim da razmišljam kakva bih ja bila da sam se rodila kao Igor kako je bilo planirano. Najčešće o tome razmišljam dok depiliram noge jer bi Igor bio onda pravo muško. Za ovo moje vikend putovanje Igor bi spakirao hlače, dvije majice, dvoje gaća ili bokserica, ne znam šta bi on više preferirao, nešto u čemu će spavati, dvoje čarapa, jaknu, gel za tuširanje, četkicu za zube, pastu za zube i dezodorans. Uz to mobitel, punjač za isti i novčanik. I Igor je spreman za put.

Znaš šta ću ja spakirati?! Rifle, jednu majicu bez rukava, a na tu onda kombinaciju još kimono koji do sad nisam nikad ni obukla, ali u toj kombinaciji će biti baš dobro i na slikama ću izgledati totalno moderno. Za nedjelju još jednu majicu koju ću iskombinirati s hlačama od petka, još jednu majicu za svaki slučaj, dvoje para gaća plus jedne za svaki slučaj, dvoje para čarapa plus jedne za svaki slučaj, vestu za predvečer i rano ujutro, kožnu jaknu za jako zima jer tamo gdje idem inače duva, a ako bude jako duvalo bit će mi zima u vesti, pidžamu koji inače imam tendenciju zaboraviti. Ja ću isto ponijeti gel za tuširanje, četkicu za zube, pastu za zube i dezodorans. Ja ću još ponijeti i sedam različitih proizvoda koji su potrebni mom licu i ćoravim očima. Sedam! U ostatak nesesera uopće nećemo ulaziti. Paket vlažnih maramica koje mi nikad ne trebaju. Četiri paketa papirnatih maramica u slučaju da nestane sav WC-papir ovog svijeta pa ih budem morala prenamijeniti u tu svrhu. Moju vrećicu s najpotrebnijim lijekovima jer u dva dana možeš možeš dobiti gripu, upalu uha i slomiti nogu. Sunčane naočale, dioptrijske naočale za svaki slučaj ako mi leće… Slučaj koji se nije dogodio otkad leće nosim. I to sve trebam nagurati u mali kofer jer idem na dva dana. Dva dana. Ne na deset dana u prašumu bez vode, hrane i struje. Moj fotić ima svoju odvojenu torbu koja ide odvojeno od kofera. On isto putuje.

Ovo je najekonomičnije što mogu. Evo čak i ne nosim tri para patika, a svi koji me poznaju znaju da mi je to užasno teško. Čak razmišljam da spakiram i kratke hlače jer šta ako bude 40 stupnjeva i ja se skuham u dugačkim posavijenim riflama. A šta, Sonja, ako padne snijeg pa da ti lijepo i skafander spakiraš?!

Znaš šta. Neću. Ovaj put neću. Toliko dugujem Igoru u meni. Idem proći kroz cijelu hrpu i sve svake-slučajeve ostaviti kući. Šta se može dogoditi u dva dana?! Javit ću ti sljedeći četvrtak.

Prošle godine sam naučila još jednu interesantnu stvari. Ne modiraj se kad putuješ. Budi praktičan. Tvrdoglavo nisam htjela nositi zimsku jaknu u sred 10. mjeseca u zemlju klompi, tulipana i vjetra. Htjela sam ići u kožnoj jakni jer, pod a, još uopće nije kalendarski zima i jer, pod b, kožna jakna je fensi i lijepo izgleda, a zimska jakna je napuhana. Znaš šta bih radila da sam otišla u kožnoj jakni?! Sjedila u sobi i plakala koliko je bilo zima. Ali mislim šta ja znam, ja nosim na put kimono! E kimono! Koji do sad nisam nikad ni obukla.