Oznake

, , , , ,

Prije puta sam si rekla da ovaj put nosim samo ono što mi treba. Neću biti tipično žensko i nakrcati stvari koje uvijek vratim kući. Racionalno sam vadila i stavlja u kofer samo stvari koje će mi trebati i koje ću nositi. Dopusti da ti objasnim kako je to završilo. Nije sjajno, ali moglo je i gore.

Nisam ponijela kratke hlače jer sam procjenila da mi neće trebati. Što je malo loša procjena s obzirom na temperaturu 37! Problem sam lako riješila time što sam kratke hlače kupila. Taman su mi jedne i trebale. Anyway. Lako za to.

Bitno da sam ja teglila od kuće do posla, pa od posla do kolodvora, pa od kolodvora do smještaja, od smještaja pa po gradu. Teglila sam svoj poluprofesionalni fotić. Onaj veliki, teški, sve s posebnom torbom. Lijepe fotke da napravim. Problem je što se lijepe fotke ne mogu napraviti kad ne poneseš bateriju fotića. I kad to shvatiš tek kad kreneš fotkati. I kad shvatiš da si punjač, u kojem je ostala baterija, uredno spremila u ormar jer punjač nećeš vući da ti torba ne bude još teža. Spakovala sam sve što mi je trebalao, baterija očigledno nije jedna od tih stvari. Mobitel sam, sva sreća, spakovala pa sam bar mogla njime fotkati.

Novi Sad sam posjetila puno puta. Otkad znam šta je studiranje govorila sam da ću upravo u tom gradu studirati. Dijete sam novosadskih studenata pa su valjda tu neku ljubav prema gradu prenijeli i na mene. Tamo ipak nisam studirala, mojoj odlukom, ali ta neka ljubav i dalje postoji. Taj neki poseban osjećaj kad tamo dođem. Osjećaj koji nemam niti u jednom drugom gradu.

Ovaj zadnji vikend-posjet Novom Sad bio je ipak poseban. Išla sam s prijateljicom koja nikad nije bila. Ni u Novom Sad. Ni u Srbiji. Bila jesam malo skeptična. Promatrala sam ju dok percipira sve oko sebe što nije prije nikad vidjela ni doživjela, ali znala sam da će ju kupiti. Drugačije ne može. Kupilo je i mene ponovo. Svaki put me kupi.

Budući da znam strane jezike, di god da dođem nastojim se praviti da nisam turist da me lokalci ne bi oderali. Pošto sam tu već ispraksirana, rekla sam prijateljici da sačeka dok ja taksistu na pričajsrpskidateceosvetrazume objasnim da meni treba račun jer pravdam troškove poslovnog putovanja. Neću da me provoza po pola Novog Sada i odere. Račun?! Može. Stigli smo na odredište. Cijena 11 kn. 11 kuna! Dvije osobe. Di to ima?! Kod nas za te novce ne možeš ni ući u taksi. Ono što isto nigdje nema je što je bio mnogo fin čovek koji mi je na račun htio napisati veću cifru, ja njemu platim točan iznos, a ona razlika je zarada koju ću ja dobiti kad mi imaginarna firma opravda imaginarne troškove poslovnog puta. Divni ljudi.

Bukirale smo dvokrevetnu sobu u hostelu u centru grada. Zbog rošade gostiju nismo dobile točnu sobu koju smo bukirane. Znaš šta smo dobile?! Popust! Popust od 10 eura jer nismo dobile točnu sobu koju smo bukirale. Tako se to radi! Tako se tretira i privlače turisti. Na kraju smo platile 10 eura noćenje za nas dvije same u šesterokrevetnoj sobi u centru grada. Kupatilo smo dijelile s divnim gospodinom za kojeg nismo i dalje sigurne jel’ Švabo, Bosanac ili i jedno i drugi, ali nudio nam je votke i nikad nam nije zauzimao kupatilo tako da nemamo prigovora.

E taj taksist. Taj vlasnik hostela. To je Novi Sad. Ti ljudi. Vidjela sam da je to ono što je prijateljicu kupilo. I svi oni ljudi koji navečer šetaju Zmaj Jovinom ili Dunavskom. Količina ljudi koju kod nas, na žalost, ne možeš vidjeti. Cirkuliraju u svako doba dana.

Kupilo ju je i to što nismo morale razmišljati gdje ćemo sjesti i jesti ili popiti kavu. Gdje god da smo to napravile svagdje je sve bilo fino i povoljno. Ne znam kad sam se toliko napila i najela odjednom jer je iz naše hrvatske perspektive sve jeftino.

Kupila ju je katedrala. Gradska Uprava. Vladičanski dvor. Zmaj Jovina. Dunavska. Dunavski park i Đura Jakšić. Petrovaradin. Fakulteti na Limanu. Večera u Maši. Doručak i ručak u Diližansi. Ručak u Lazinom Salašu. Sladoled u Crnoj ovci. Kokteli u Galiji. Kupili su je ljudi. Kupio ju je Novi Sad.
IMG_5168 (1)
IMG_5014
IMG_5028 (1)IMG_5080

Nikad mi nije bilo žao što na kraju tamo nisam studirala. Ali šetajući Limanom i pronašavši Filozofski faks razmišljala sam o tome kako bi mi život ispao totalno drugačiji da sam tamo završila. Kao i njima da nisu. Prije više od 40 godina jedan čistokrvni Baranjac upisao je tamo PMF, kao i jedna čistokrvna Dalmatinka rođena u Osijeku. Da nisu, mene danas ne bi bilo. Valjda od tuda ta neka ljubav prema ovom divnom gradu na Dunavu.
IMG_5181

E da! Lude mene! Kupili su je i svi oni visoki, crni, zgodni dečki. Ne znam jel’ toga kod nas nema ili su ih posakrivali po podrumima i tavanima, ali tamo takvi slobodno hodaju ulicama.