Oznake

, , ,

Svaki dan na putu do posla prolazim pored osnovne škole. Tako i u ponedjeljak. Nekima samo još jedan početak školske godine, a nekima prvi susret sa školom. Mozak mi je procesuirao informaciju da sam to bila i ja prije 20 godina. 20 godina! To je čovjek na drugoj godini faksa. Toliko je prošlo.

Svog prvog dana u školi se ne sjećam, ali se on prepričava. Prepričava se jer sam, nakon škole, na mamino pitanje kako mi se u školi sviđa odgovorila da mi se ne sviđa. Jasno. Kome bi se svidjelo da se ne može non stop igrati, nego da mora sjediti i učiti. Znaš kome?! Meni.

Naime. Razlog zašto se meni škola nije na prvu svidjela su odmori između satova. Ja sam smatrala da su oni totalno nepotrebni i da samo smetaju mojoj želi za učenjem. Malo se to s godinama promijenilo, ali načelno sam uvijek voljela školu. Bilo je normalno da ću upisati gimnaziju, kasnije faks pa onda doktorat. Bar je meni to bio logičan slijed.

Nemoj me krivo shvatiti. Nisam bila 5.0. Nisam prirodno nadarena pa sve zapamtim da samo jednom pročitam. Mrzila sam kemiju. Mrzila sam bilo koje kolegij na faksu koji je imao samo e od ekonomije. Markirala sam. Tražila druge da me potpišu. Dobivala jedinice. Padala ispite. Ali sam bila odličan učenik i odličan student. Što zato što sam voljela učiti, što zato što sam voljela dobiti dobru ocjenu.

Naravno da to za sobom povlači zadirkivanja da si štreber. Što bi značilo da si šmokljan, mutav, da se ne znaš zabavljati, da nemaš život, da nemaš prijatelje, ukratko, da nisi normalan. Kad sam bila mlađa, to me pogađalo, ali sam, na sreću, isto tako vrlo rano naučila da me boli đon šta ljudi misle. Naučila sam ljude otresti s tim da sam upisala doktorski studij i da knjige čitam ne engleskom, njemačkom i španjolskom. Nisu me mama i tata naučili da se otresam, ali pun mi je kufer toga da ja nisam normalna, a ne oni koji nisu izašli iz svog dvorišta i u životu pročitali koju knjigu.

Kad upoznajem nekog novog i kad mu spomenem da volim čitati i da zadnjih pet i pol godina konstantno pohađam neki tečaj jezika, automatski očekujem da će me izrugati. Štreberica. Ali. Priznajem. Događa se sve manje. Ne znam da li je učenje u međuvremenu postalo moderno jer u moje doba nije bilo. Nisi smio reći da si tri dana prije ispita pišao krv da sve naučiš. Ne smiješ. Štreber. Govorilo se da si samo jednom pročitao i, naravno, dobio pet. Ili možda kako sam starija svjesno, pa i nesvjesno, biram družiti se s ljudima kojima je moje učenje normalno jer su i sami takvi.

Vjerovao ili ne, možeš biti i štreber i možeš imati i život i zabavljat’ se. Ja sam dolazila kući iz izlazaka u pola 7 ujutro (rekla mama da ne idem po mraku), ja sam dobila škafom ladne vode po glavi zato što sam preglasno pričala ispred nečije zgrade u vrijeme kad svi normalni ljudi spavaju (škafom ladne vode po glavi! škafom!), ja sam se penjala po stolicama u svatovima (samo metalnim), ja pijem alkohol, ja sam imala dečke (množina čak), ja putujem negdje svake godine, ja imam prijatelje. A štreber sam.

U ponedjeljak su roditelji ispred škole djeci govorili da budu dobra, da paze šta rade i da slušaju učiteljicu. Kad, jednog dana, moja Lena i Andrej (naravno da će se i tatu pitati da li se slaže s ovim imenima, ili da li se slaže) budu kretali u školu ja ću im još reći da budu svoji bez obzira šta im neko drugi kaže. Znam da je to malo previše filozofski za nekog ko ima samo sedam godina, ali moja djeca će biti pametna. Nadam se i na mamu i na tatu. I što prije to nauče, život će im biti lakši.