Emancipirano i ponosno padam s lotre

Počela sam trčati. U utorak. 24. u mjesecu. Po hladnom vremenu. Vjerojatno ni Venera nije bila u dobroj auri Marsa. Ništa se s ničim (iliti ni sa čim jer čujem da mi ljudi broje greške, ovaj pogrješke, #NESAMŠKOLOVALA). Svejedno sam išla. Trčala sam i jučer. Nakon frizera i s, za promjenu, lijepom isfeniranom kosom na glavi. Jer već kad ti je teško i mučno bar da lijepo izgledaš. I sve obučena kao moderni ljudi koji trče. S muzikom u ušima.

Da sam poznata to bi sad izašlo negdje između Ivice i Ante pod naslovom Ovo što ćete sad vidjeti će vas šokirati. Jer ja ne trčim. Ni pod razno. Ja propuštam tramvaje/U-Bahnove/S-Bahnove jer ne želim potrčati. Doći će drugi. Čekat ću, hvala lijepa. Bila bi to vijest tjedna. Moja vijest tjedna nema veze s ničim navedenim. Možda pomalo i ima jer se radi o prijateljici koja dijeli jednaku ljubav prema trčanju kao i ja. Nastavi čitati

Druge šanse nekad i nisu tako loše

Mene Pariz nije oduševio. Eto. Rekla sam. Znam da to nije politički korektno za reći. Ali kad nije. Ne mogu reći da mi grad nije lijep, je, ali me nije oduševio. Nisam pala u nesvijest. Možda sam s 18 bila premlada da bih cijenila sve to što Pariz je. Možda je do toga što nit’ sam romantična nit’ sam u ljubavi. Ne znam. Zbog toga bih ga voljela opet posjetiti.

Od svih destinacija koje sam posjetila postoje još dvije koje me nisu oborile s nogu, a normalne ljude oduševljavaju. Venecija. Bila sam tri puta. Po ekstremnoj vrućini. Po optimalnoj temperaturi. Po ekstremnoj kiši i poplavi. Ništa. OK mi je. Ljepuškasta. Ali me ne oduševljava. Budimpešta. Ista stvari. Bila sam, također, tri puta. Ništa. Nastavi čitati

Neplansko-kampanjski

Srijeda je. 21:42h. Znam da tebi nije, ali meni trenutno je. Imala sam i ideju i vremena sedam dana da napišem ovaj post. Pa nisam. Pišem ga sad. U zadnji tren. Jer sad moram. Jer je sutra četvrtak. Iako je tebi već četvrtak. A četvrtkom u 10h mora biti objavljen. Realno, ne mora jer me niko ne tjera da bude tada osim same sebe, ali ako sam rekla svaki četvrtak u 10h, onda to znači svaki četvrtak u 10h.

Za zadaću iz njemačkog (C2 razina da ne bi bilo špakulacija, hešteg možemise) sam brat bratu imala 15 dana vremena. Fino polako. Malo po malo. I jesam. Fino brzo i sve odjednom noć prije. Jer imam vremena. Stignem. Sutra ću. Ma stignem i sutra ako počnem. Sutra sigurno. I dok to sutra ne bude dan ranije ništa od mene. A ja sam inače ful (ne preseravam se s tim ful, nego mi je to ostalo u upotrebi još od života u deželi jer ga Slovenci stalno koriste) organizirana. Ne znam na šta bi to ličilo da nisam. Nastavi čitati

%d bloggers like this: