Oznake

, , , ,

Počela sam trčati. U utorak. 24. u mjesecu. Po hladnom vremenu. Vjerojatno ni Venera nije bila u dobroj auri Marsa. Ništa se s ničim (iliti ni sa čim jer čujem da mi ljudi broje greške, ovaj pogrješke, #NESAMŠKOLOVALA). Svejedno sam išla. Trčala sam i jučer. Nakon frizera i s, za promjenu, lijepom isfeniranom kosom na glavi. Jer već kad ti je teško i mučno bar da lijepo izgledaš. I sve obučena kao moderni ljudi koji trče. S muzikom u ušima.

Da sam poznata to bi sad izašlo negdje između Ivice i Ante pod naslovom Ovo što ćete sad vidjeti će vas šokirati. Jer ja ne trčim. Ni pod razno. Ja propuštam tramvaje/U-Bahnove/S-Bahnove jer ne želim potrčati. Doći će drugi. Čekat ću, hvala lijepa. Bila bi to vijest tjedna. Moja vijest tjedna nema veze s ničim navedenim. Možda pomalo i ima jer se radi o prijateljici koja dijeli jednaku ljubav prema trčanju kao i ja.

A ona s njenim momkom/dečkom/zaručnikom/budućim mužem dijeli ljubav već deset godina. Na današnji dan. Deset godina. Toliko ima dijete u četvrtom razredu. Prije deset godina ja sam, kao i njih dvoje, bila treći razred srednje škole. Rumunjska i Bugarska ušle u EU. Slovenija uvela euro. J. K. Rowling napisala zadnji nastavak Harry Pottera. Predstavljen prvi iPhone. Mesić bio na vlasti. Pa onda još malo Mesić. Pa došao Ivo. Pa onda ova ženskica. Deset godina.

Toliko se oni dugo vole, trpe, razumijevaju, porječkavaju, putuju, slave, uživaju. Deset godina. Čini se cijela vječnost. A s obzirom da ih ja, od tih deset, poznajem osam godina, možda i nije tako puno. Sad su kao pravi parovi u Parizu. Slave desetu godišnjicu. Nama neromantičnima to nije jasno, zašto taj Pariz, ali njima je to super. Njih dvoje su meni super. Osim kad nisu, a to je kad rade romantične stvari, ali samo zato što sam ja neromantični Igor koji se rodio kao Sonja.

Volim doći kod njih jer on uvijek, kad ja završim, pokupi sve iz čega sam pila i jela, a znaš ti koliko ja mogu pojest i popit?!, i sve opere dok nas dvije raspravljamo o svim bitnim stvarima o kojima žene raspravljaju. Znam da je to nekima normalno, i meni je, ali kad vidiš koliko ima ljudi kojima nije, onda to jako cijeniš. Ja tvrdim da je on oduvijek bio takav, ona tvrdi da ga je ona naučila. Kako god bilo, funkcioniraju. Bilo kompromisno. Bilo kako ona kaže. Guraju.

Znam da su nam statistike loše. Znam da se rastajemo. Znam da varamo. Znam da lažemo. Toliko živih primjera iz moje okoline kojih bi se posramile i meksičke sapunice. Ali još uvijek ima toliko lijepih primjera u koje uperiš prstom i kažeš Hoću i ja tako jednog dana. Moji prijatelji su jedni od tih. Samo da je malo manje te romantike za romantične. Ostalo je sve na čemu se može zavidjeti: razumijevanje, tolerancija, vjernost, ta neka vesela zaljubljenost, kompromisi. Nisu jedini.

Perim prstom u još neke. A najviše u one moje. Često se uhvatim da govorim ljudima da mislim da različiti karakteri ne mogu skupa i onda se trgnem i sjetim da oni moji guraju već preko 30 godina. Imaju slična razmišljanja, neke zajedničke interese, ali, brate mili, karakterno ni blizu. Za svako njeno brzopleto, naglo, nervozno, on je tu da smiri. Za svako njegovo flegmatično, polagano, ona je tu da pogura. I tako u svemu. Točno se nadopunjuju i čine jednu cjelinu. I zato ću uvijek vjerovati u dobre primjere. Jer ih ima. Postoje.

Predvečer kad se vraćam kući s njemačkog nekad znam razmišljati, jer nakon sat i pol konjuktiva trećeg past perfekta razmišljanje je baš ono što ti treba, kako bi mi išlo na živce da me kod kuće neko čeka. A tako puno ljudi razmišlja. Gubimo živce. Toleranciju. Odustajemo. Postoji, naravno, vrijeme i mjesto i za to. Ali sve češće su nam statistike takve kakve jesu jer smo svi nešto emancipirani, samostalni i nećemo trpiti ni najmanju sitnicu koja nam u tom trenutku smeta jer nas je ustvari taj dan naživcirao neko deseti.

Ja sam sva za emancipaciju. I žena i muškaraca. I kad mi neko prodaje priču kako se dečki ne znaju nositi s curama koje su samostalne, znaju šta hoće i sve mogu same, ja prva vičem da se ni zbog koga neću praviti nesposobnom i da ja svoje sijalice znam i sama promijeniti kao i otvarati sve tegle. I znaš šta mi se onda dogodi?! Emancipirano padnem s lotre mijenjajući sijalicu i emancipirano ne mogu otvoriti teglu kompota ni na koji način i dođe mi da ju razbijem. Po strani to što sam ja smotana za normalan život, ali taj neki emancipirani ponos je gadna stvar. Lako za uganutu nogu i ne jedenje kompota, problem je što zbog sve češće zbog njega reagiramo na raznorazne načine koji znaju dovesti do loših statistika. To ne znači da trebaš sjediti u mraku dok ti neko ne promijeni sijalicu ili ostati gladna dok ti neko ne otvori teglu, ali lijepo je da to neko za tebe napravi s vremena na vrijeme. Makar ti nekad malkoc, ali samo malkoc digao živac.

Dragi moji prijatelji, sretna vam ova deseta godišnjica i da ih proslavite još puno, sve dok tamo ne budete povorani i senilni. Stajat ću s vama (ili sjediti, šta god se to u crkvi radi) i na vaš dan. U tihom protestu jer ću nositi boju s kojom nisam u ljubavi. Ali stajat ću. Bez pratnje, podrazumijeva se, jer emancipacija ovo-ono.

Znam da te cijelo ovo vrijeme u stvari živo zanima zašto sam počela trčati kad sam uvijek govorila da ja to nikad neću jer neću?! Zato što mi, dok trčim, bude teško i mučno toliko da ne mislim na sve one živčanluke zbog kojih sam krenula trčati. Isto ću tako postati njonjavo romantična jer sam rekla da nikad neću. Romantična još i može. Samo da nije njonjava.