Oznake

, , ,

Svojedobno je jedna moja bivša kolegica s posla imala izjavu da joj prije nije bio problem raditi po cijene dane jer nije imala dečka. A u trenutku kad je to pričala imala je dečka pa onda više nije htjela raditi po cijele dane. Nek’ po cijele dane rade kolege koje nemaju dečka/curu. Ček. Samo malo. Što bi Šojić rekao: E pa neće da može. Izvinjavam se i u svoje i u ime svih cura i dečkiju koji se s tim ne slažu. U biti se ne izvinjavam. Niti se ispričavam. Ali neće da može. Zašto bi to što neko nema curu/dečka značilo da može raditi po cijele dane i da u životu nema nikakvu zanimaciju osim posla?!

Ja sam uvijek bila i uvijek ću biti radnik od-do. Zato što imam puno izvanposlovnih aktivnosti i zanimacija koje volim. Volim i svoj posao, ali volim i doći kući. Nemam ništa protiv ljudi koji su dijametralno suprotni meni i ne mogu razumjeti moje HEP-ovsko radno vrijeme jer oni rade po cijele dane. I to vole. I to im je cijeli život. Njima ja nisam normalna, meni oni nisu normalni, ali ne diramo jedni druge jer svako zna svoje.

Znam dosta takvih ljudi. Jedni obožavaju svoj posao i zato ga rade po cijele dane, drugi se dokazuju, treći žele veću plaću, četvrti žele napredovati. Iako mi je nekad i to teško shvatiti, ali ajmo reći da to neko ciljano rađenje po cijele dane mogu razumjeti. Ono što moj mozak ima problem procesuirati je činjenica da poznajem ljude koje rade po cijele dane jer nemaju curu/dečka pa kao šta će drugo. Njihov život izvan posla nema smisla ako nemaju nekog pa će raditi po cijeli dan da ispune tu prazninu.

Samo malo. Kao prvo da razriješimo najbitniju stvar. Nećeš nikog ni upoznati ako radiš po cijele dane, i svetkom i petkom. Ajmo dalje. Jel’ imaš ti prijatelje?! Obitelj?! Hobije?! Oš da ti ja ovakva kompulzivno-isplanirana (hešteg samospontano) napravim plan i program šta možeš sve raditi?! Bez dečka/cure. A možeš svašta. Možeš sve. Bez da se ikom prilagođavaš i pravdaš.

Nedavno sam na njemačkom (C2 stupanj ako još slučajno neko u svemiru to ne zna) imala raspravu s profesoricom o tome koje su pozitivne i negativne strane single statusa. Jer raspravljati o ljubavi na romantičnom njemačkom je neprocijenjivo iskustvo. Uglavnom. U mom 30-godišnjem mozgu u tijelu 27-godišnjakinje jedna od pozitivnih stvari kad si single je to da naučiš biti sam. Sa sobom.

Profesorica se sa mnom složila jer šta će drugo kad sam platila, a i zato što to vidi iz svog iskustva. Do 18. godine je živjela s roditeljima i onda se uselila s tadašnjim dečkom, a današnjim mužem. Nikad, kao odrasla osoba, nije bila sama i živjela sama. I strah ju je. Jer se svašta može dogoditi i dovesti do toga da ostane sama. I strah ju je da ne bi to znala ishendlati.

Bojim se svačega. Doktora najviše što je malo nezgodna situacija u mom planu da se udam za jednoga, ali se samoće ne bojim jer se nikad tako ne osjećam. Vrijeme sa samom sobom mi je lijepo vrijeme. Mogu biti sama sa svojim mislima što često nije lako jer moj mozak proizvede scenarije koje nema ni Steven Spielberg. Naučila sam se. S vremenom. I previše. Toliko da sam krenula u drugu krajnost. Pa se moram vraćati da ne zaglibim. Jer ni to ne valja.

Znam da je zastrašujuće i da nije lagano. Zato neki ne mogu pa srljaju iz veze u vezu ili ostaju u lošim vezama jer je bolje i to nego biti sam. Ne! Nije! Nije ni bolje čekati da nekog nađeš da bi stvarno krenuo živjeti. Single status je super. Možeš sve. Kad god hoćeš. Kako god hoćeš. Ako si daš šansu. Biti single ne znači biti sam. Ne’š ti tople vode!

Da se razumijemo, i svi ostali statusi su super, ali ovo nije tekst o njima.