Oznake

, , , ,

Kad znak Google-a poprimi razne oblike i boje kad obilježava godišnjicu nekog ili nečeg, ja na to kliknem jer sam radoznala i jer ne propuštam priliku da naučim nešto novo. Da neki dan nisam kliknula ne bi znala da se bušilica za papir zove još i perforator. Meni je i bušilica za papir sama po sebi već prosvijetljujuća sintagma jer ja to inače zovem onaj klinac za bušit’ rupe na papiru. Bušilica za papir. Perforator. Naučila to u 27.

Nemam uvijek 27. Nemam kad me zbune svi strani jezici koje znam i brojevi na istima, jer mi brojevi na stranim jezicima idu ko Ivici blogganje, pa onda znam rendom lupit’ koliko imam godina jer seis i siete je meni isto. Ali kad pričam naški da te ceo svet razume onda kažem da imam 27. Jer imam. A najčešće ih nemam ni kad drugi procjenjuju koliko godina imam. U subotu vani su mi dali 23. Neki rendom, a za promjenu fini i pristojni momci, niži od mene naravski ili višlji, a plavkasti (hešteg nikadnevalja). U ponedjeljak navečer 21. Pilates trenerica.

Jasno mi je da na pilates dolazim nenašminkana, raščupana, ponekad s čokoladnim tragovima na bijeloj majici jer je trenerica rekla da dva sata prije treninga smijemo uzet’ kašiku Nutelle, a ko sam ja da to osporavam, a još sam uz to i lijena obuć’ drugu majicu. I dobro. Možda tada stvarno izgledam ko derle. Ali vani. Kad sam obučena ženskasto ko žene. I spremita. Najbolje što znam i umijem. I opet nisam žena od 27. I ne laska mi to, ali me ni ne ljuti. Da ti pravo kažem tak mi je svejedno. Tak mi je svejedno i za visinu (ali hvala, deda, jer da nije tvojih gena sad bi me bilo lakše preskočit’ nego zaobić’), težinu i sve ostale dimenzije.

Svi nešto ne volimo matematiku kad ju moramo učiti govoreći vrlo često da nam to u životu neće trebati, a onda stalno nešto brojimo, zbrajamo, oduzimamo – kile, centimetre, metre, godine, IQ, konfekcijske brojeve, brojeve cipela. Svi bi nešto bili lakši, teži, višlji, niži, mlađi, stariji, pametniji. Sumnjam da bi neko htio biti gluplji, ali možda ima i takvih ljudi. Bombardiraju nas sa svih strana o idealnim godinama, dimenzijama i drugim kojekakvim brojevima pa smo, kao društvo, postali opterećeni s tim svim brojevima.

Brojevi su činjenice. Takvi su kakvi jesu, a opet ništa ne znače. Samo su brojevi i ništa drugo. Ja imam prijateljicu koja je pet godina starija od mene, s nogama do poda i rupicama na obrazima i kad ju vidiš nikad ne bi rekao da ima 32 godine. A neko s 32 izgleda kao da ima 38, a neko s 32 izgleda baš ko da ima 32. Ta ista prijateljica je malo niža od mene, ali to isto ne bi nikad rekao zbog tih njenih nogu do poda pa djeluje višlje. Imam i prijateljicu koja je moje visine, a ima koju kilu manje od mene, ali kad vidiš mene i nju za nju ćeš reći da je mršava. Za mene ne’š. Ona nosi isti konfekcijski broj kao i ja, a kad nas vidiš to nikad ne bi rekao.

Prestanimo se više zgražati nad godinama i koliko ko ima kila i koji konfekcijski broj nosi. Koga briga?! Svako te svoje brojke nosi drugačije. I to što imaš iste brojke kao neko drugi ne znači da ćeš izgledati i biti kao on. U ovom slučaju nam sva ona matematika stvarno ne treba. Zdrav razum ne bi bio na odmet.

Sad će me, oni koji me znaju, popljuvati. I nek me popljuju, ali dopustite da vam objasnim. Ovako javno. Brojke iz mojih usta izlaze vrlo često. Naučene napamet. Nekad još davno. Pa ko papiga. Ali. Ja kad kažem da moj momak mora biti minimalno pet godina stariji od mene i metar devedeset visok ja se šalim. Š A L I M. Jer postoje ljudi koji misle da sam ozbiljna. A nisam. Naravno da nisam. Nije me pamet još uvijek ostavila. Ne’š birat’ momka po visini, godinama, konfekcijskom broju. To su samo brojke. Činjenice. Ali ništa ne znače. Opcionalne. Mozak nije. Funkcionalan.

Kažu da se dame ne pita za godine i kile. Moja mama je rodila dlakavo, crno stvorenje koje je trebalo biti Igor pa nije, a curica koja se rodila sve ove godine dama nije postala. A kakav jezik ima nikad ni neće. I zato na izvol’te.

Godine: 27.

Visina: 175.

Težina: 72 (Znam. Grozno. Strašno. Užas jedan. Mo’š slobodno past’ u nesvijest nije me briga.).

Konfekcijski broj: 40, ali ponekad stanem i u 38, a ponekad bome i u 42.

Broj cipela: 39, osim štikli koje su iz nekog razloga uvijek 38.

IQ: nikad mjerila, ali prirodno ekstra pametna nisam, nego moram sjest’ i učit’. Rekla mama da sam bila glupa za naučit’ ić’ na lonku tak da ne znam šta bi (znam da se piše bih, ali neću, baš neću) uopće rekla. To sam bar naučila.

Dioptrija: -2.00 iliti podosta ćorava.

Zubi: 24, dvije gornje petice nemam, jednostavno ih nemam, nisu nikad ni postojale; dvije donje četvorke sam morala vadit jer puno zubiju, a mala vilica; umnjaka ni jednog (a budući da sam ja zubnu protezu nosila kad su svi svoje već iznosili i poravnali sve zube ili recimo počela rasti u visinu kad su svi već izrasli, umnjaci će mi vjerojatno izbiti u nekoj zakašnjeloj dobi).

Sve ostale dimenzije: taman posla da ću još i to mjerit’, ali u granicama normale ništa sigurno nije, kad se dijelilo ja nisam stajala u redu, nego sam sjedila i jela.