Dvijetisućesedamnaesto, hvala ti i doviđenja

Dvije moje dobre prijateljice za tri mjeseca pune 28 godina. Što znači da ja isto toliko godina punim za sedam mjeseci. Što je strašno. Ne zato što smo mi stare (iako se nedavno nismo ni jedna mogle sjetiti šta smo se sedam dana prije toga dogovarale, tako da počet pit ginko ne bi bilo na odmet). Nego zato što smo nedavno bile 21-22. Učile za kolokvije. Padale ispite. Izlazile svaki četvrtak. Radile studentske poslove. Dobivale džeparac od mama i tata. Sad sve tri radimo za prave. Plaćamo račune. Džeparac više ne dobijamo nego što dobijamo. Udajemo se. Bar jedna od nas. Druga bi samo da joj je buket, a treća se neće nikad udat jer hvala, ali ne hvala.

Kad?! Di?! Kad je to sve tako brzo prošlo i di je ošlo?! Kad smo došli do tih poslova i udaji?! Jučer sam imala 23, živjela u Ljubljani, jela u najboljoj menzu u svemiru i sve to s treštećim S.A.R.S.-om iz slušalica. To jučer bilo je prije skoro četiri godine! Kao da smo jučer gubili bubrege čisteći snijeg, a sad je to vrijeme opet došlo iako nisi siguran jel ti koji bubreg uopće ostao od prošle sezone. Jer snijeg čistiš lopatom kojoj je drška od punog drveta, a sama lopata napravljena od željeznog znaka Stop pa ti bubreg ispadne bez da si snijeg i zagrabio. Tako ti je to kad imaš snalažljivu baku koja u slobodno vrijeme sastavlja lopate. Nastavi čitati

Predbožićna neodluka

Jučer smo na poslu imali, kako bi rekli onako čist’ hrvatskim riječnikom, Secret Santu. Iliti tajno božićno darivanje. Iliti tajnog Deda Mraza. Ne mogu reć’ Djed Božićnjaka jer ne mogu. I tako je 25 odraslih osoba na trenutak potpuno pošašavilo. Zamotavalo, odmotavalo, razgledalo tko je šta dobio i kalkuliralo tko mora da je njihov Secret Santa. Jer bi htjeli znati. I tko je njima kupio i tko je drugima kupio. Ali onda ipak ne bi. Jer nekako je u tome i čar.

Moj tajni Deda Mraz nije mogao ostati tajni jer sam ja u prošlom životu bila agent CIA-e, FBI-a, Domovinske sigurnosti ili neke takve slične tajne situacije. Naravno da me zanimalo, ali ispočetka nisam znala. Onda samo počela pretpostavljati i nekako, kad sam dobila poklon, pogodila sam ko je. A i moj Secret Santa ne zna baš lagat’. I bez obzira na to, bilo mi je sve to fora jer sam dobila lijep poklon od osobe koja me ne poznaje baš nešto naročito. Nastavi čitati

Guzoplesno u sretniju i pametniju 2018.

Svaku desetu godišnjicu mamine mature okuplja se cijela generacija. Jednu takvu zove ona mene u gluvo doba noći kad ljudi u njenim, a bome i mojim, godinama već uvelike spavaju. Kroz mobitel deru Stonesi, a ona se dere da imaju disk džokeja i da čagaju. Što znači da plešu guzoples jer ta generacija tak pleše. Ili tvist. Trećeg nema. A zvala me jer zna da volim Stonese. Zna da volim svu muziku ko i ona. Dobru muziku. I vječnu.

Prije sedam godina bila sam prvi put s prijateljicom na Bajaginom koncertu. Prigovara mi se to sve ove godine. Jer bitno da sam nju (mamu) vodila na ono tamburanje (misleći na 2Cellose jer prije nego što sam ju odvela na koncert nije ni znala tko su oni, a vodila sam ju jer sam ja htjela ići, a niko nije htio ići sa mnom), a na pjesme njene mladosti ju nisam vodila. Pa sam ju sad vodila. Nas dvije. Dvije generacije. Ona još malo 64, a ja još malo 28 godina (Kad se to dogodilo?! Nedavno sam imala 24!). A isti muzički ukus. Sad joj se i 2Cellosi sviđaju. Nastavi čitati

%d bloggers like this: