Oznake

, ,

Došlo je najljepše doba godine. Po strani ti Adventi, Božići, Nove godine i ostale romantične situacije. Vani je fino zima što pogoduje dišnim putevima određenog tipa alergičara. Ali budući da je sad toplo unutra, ti isti alergičari opet imaju problema s dišnim putevima, ali to je svakako bolje opcija od vruće vani i vruće unutra ili vruće vani i hladno unutra od klime. Ova opcija diši vani punim plućima od svježe hladnoće i nemoj disat’ unutra jer je toplo je moje najljepše doba godine.

Sad je i doba godine kad se prisjećamo šta se sve izdogađalo u zadnjih 12 mjeseci, ali i zbrajamo i oduzimamo ko je i koliko bio dobar cijele godine. Jer uče nas od malih nogu da ako nisi bio dobar cijele godine, Deda Mraz ti neće ništa donijeti. I šta ćeš, nećeš riskirati, budeš dobar. Ako ništa drugo, bar sve te puteve kad te mama i tata zaplaše da ispod bora neće biti ničeg. Kasnije prestanemo vjerovati u Deda Mraza, ali nekako i s tom dobrotom ne stojimo baš najbolje.

Nekako kao da ju ne njegujemo cijele godine. Kao da je se sjetimo samo u ovo blagdansko vrijeme. Onda iskače iz paštete. Pa se i mi nekako malo popravimo, omekšamo, vodimo više računa, vjerujemo. Prođu blagdani, a mi se vratimo na staro. Ne vodimo više toliko računa o tome. Tako mi se nekako čini. Mada. Ne možeš ni stalno biti dobar. Ili možeš?!

Prije koji mjesec mi je jedna osoba koja me ne pozna baš dobro rekla kako misli da sam ja baš dobrica. Ne sjećam se da mi je to iko prije toga rekao pa sam se malo zamislila nad tim. Jesam li stvarno?! Načelno jesam. Nisam zločesta osoba. Ni bezobrazna. U biti nisam. Ali to ne znači da ne mogu biti. Znam s vremena na vrijeme biti zloćkasta. Znam da sad ovo zloćkasta ko da je ispalo iz filma za odrasle, ali nemam bolji naziv za ono kad si onako malo zločest u onako bezazlenijim situacijama. Možda zločestasta?! Da. Zločestasta. Kad god budem zločestasta, grize me savjest. Bila ja u pravu ili krivu. A teško ja tu moju savjest podnosim.

Ali ima sitacija kad me savjest ne grize. Jer, kad hoću, mogu biti bezobrazna. I neugodna. I to jako. Toliko da ne’š znat’ kak’ se zoveš. Ni odakle si doš’o. Ni kud si poš’o. Vrlo rijetko. Ekstremno rijetko. Jer odabirem ne biti takva. Ali mogu biti. Jer to što sam dobrica, ne znači da sam blesava. Nekim ljudima znači pa tu dobricastost iskorištavaju. Onako u debelo. Ono što očigledno ne znaju je to da mi dobrice znamo kad nas, zbog dobricastosti, iskorištavaju. Najčešće svjesno pustimo. Imamo tu svoju neku granicu. A onda ju prijeđu. A onda nema više ni bezobrazno, ni neugodno, ni zločestasto. Jer s vremenom naučiš da postoji još gora rekacija od te burne – nikakvu. Jer ta najviše boli.

To kad si dobrica je očigledno vidljivo i osobama koje te ne poznaju dobro. Nekima od njih je očigledno vidljivo i da si blesav. To što si dobrica ne znači da ti ne smije pasti na pamet da bi takve ljude išamarao, izudarao oklagijom po glavi i nogom u guzicu lansirao na Pluton. Iako to, naravno, ne bi nikad isprobao u kućnoj radinosti. Ipak si dobrica.

U zadnja tri tjedna dobila sam toliko čokoladi da je previše. Sve skupa sam pojela jedno i pol rebro, a ostalo sam podijelila i potovila ljude oko sebe. A to je alarmantna situacija i sumnjam da sam obolila od neke kronične bolest jer moja ljubav prema čokoladi je neopisivo velika i ne volim ju dijeliti i nek’ si drugi kupe svoju, a moju ne diraju. Ali sam svejedno dijelila. A ako to nije dobrota s moje strane, onda ne znam šta je. Ipak je ovo blagdanski mjesec.

Ali nemojmo biti dobri samo za ovo vrijeme blagdana, budimo dobri cijele godine. Ali blesavi nikad. A to znači ponekad, rijetko, ali ponekad biti i zločestast, bezobrazan i neugodan. I to je u redu.