Oznake

, , , ,

Svaku desetu godišnjicu mamine mature okuplja se cijela generacija. Jednu takvu zove ona mene u gluvo doba noći kad ljudi u njenim, a bome i mojim, godinama već uvelike spavaju. Kroz mobitel deru Stonesi, a ona se dere da imaju disk džokeja i da čagaju. Što znači da plešu guzoples jer ta generacija tak pleše. Ili tvist. Trećeg nema. A zvala me jer zna da volim Stonese. Zna da volim svu muziku ko i ona. Dobru muziku. I vječnu.

Prije sedam godina bila sam prvi put s prijateljicom na Bajaginom koncertu. Prigovara mi se to sve ove godine. Jer bitno da sam nju (mamu) vodila na ono tamburanje (misleći na 2Cellose jer prije nego što sam ju odvela na koncert nije ni znala tko su oni, a vodila sam ju jer sam ja htjela ići, a niko nije htio ići sa mnom), a na pjesme njene mladosti ju nisam vodila. Pa sam ju sad vodila. Nas dvije. Dvije generacije. Ona još malo 64, a ja još malo 28 godina (Kad se to dogodilo?! Nedavno sam imala 24!). A isti muzički ukus. Sad joj se i 2Cellosi sviđaju.

I dok su normalni ljudi uživali u svim Bajaginim hitovima, ja sam se uhvatila da za vrijeme one jedne-dvije pjesme, koje nisam znala, razmišljam o ozbiljnim temama. Jer kad Bajaga pjeva da je ovo ovde Balkan i da zna kako je noćaš dalek Beograd ja pomislim na Jugoslaviju, na vrijeme kojeg se ne sjećam, a o kojem mnogi govore s velikom sjetom obavezno koristeći riječi tolerancija i razumijevanje. Mogla sam razmišljati o bilo čemu, ali moj mozak ima svoj mozak koji je odlučio da je to pravo vrijeme za razmišljanje o bivšoj državi, Titu, Jovanki i ostalim jugoslavenskim situacijama. Jer nije Bajaga sam pjevao. Pjevala je cijela, puna dvorana. Sve generacije. Pjevalo se i plesalo i nikog nije bilo briga ni za šta. I to je bilo baš lijepo za vidjeti. Bar na jedno veče.

Jer znamo da situacija nije baš najveselija. Ni politička. Ni ekonomska. Ni socijalna. Sve neke porozne brojke. U svemu. I onda da nam zamažu oči malo nam bace biserne ključne riječi tipa mržnja, ćirilica, Srbin, Vukovar, a mi se upecamo. Jer je foteljcima bolje to, nego da raspravljamo njihovu nesposobnost i dolazak na posao svakog drugog parnog dana osim ako nije još taj dan i kiša. Bolje da mi raspravljamo o događajima starim više od 20 godina, nego o tome da hrvatska mladež rođena u to doba više u Hrvatskoj ni ne živi, a ona koja je ostala tu, bez obzira koliko škole imala, ili ne radi ili radi u raznoraznim call centrima jer treće opcije nema, tj. ima. Treća opcija je Irska. Bolje da brinemo o tome koje su nacionalnosti i vjere ljudi u koje se zaljubljujemo, nego o tome da se na interdisciplinarnim fakultetima raspravlja o tome kako srpske filmove treba titlovat’ jer se to ne razumije. ‘Oš da tebi moja prijateljica Istrijanka počne pričat istrijanski pa da vidiš šta znači da nešto ne razumiješ i šta su titlovi!

Prosjek godina na Bajaginom koncertu nije bio u korist moje, ali ni one generacije mlađe od mene. Prevladavala je guzoplesna generacija naših roditelja. Jer to su pjesme njihove mladosti. A mnogi od njih su to prenijeli i na nas. Pa su to nekako postale pjesme i naše mladosti. Guzoples nisu uspjeli prenijeti jer to samo oni znaju. Možda prosjek godina nije išao u našu korist, ali nas je bilo dovoljno. Dovoljno da postoji šansa. Čak ne ni optimistična, nego realna. Šansa za dobru muziku. Šansa za toleranciju. Šansa za razumijevanje. Jer pjevalo se na ekavici. Pjevalo se na srpskom. Bez titlova. Neeećeee moćiiii nikaaadaaa olovkaaa i haaartija. Bez obzira da li neko zna šta znači hartija ili ne. A ako ne znaš, znači papir. Eto. Sad znaš. Sad si malo pametniji.

Ajmo u novu godinu ući i sretniji i pametniji. Ajmo to stavit’ na onu listu novogodišnjih odluka zajedno sa svom onom hrpom stvari od kojih ćemo odustati do sredine februara (iliti veljače iliti, za nas nesposobne, drugog mjeseca). Ali ajmo se ovoga držati. Može i od danas. Dapače. Ne moramo čekati novu godinu. Jer nam godine prolaze, nervoznim korakom, a dosta je više bilo da stojimo i gledamo.