Oznake

, ,

Dvije moje dobre prijateljice za tri mjeseca pune 28 godina. Što znači da ja isto toliko godina punim za sedam mjeseci. Što je strašno. Ne zato što smo mi stare (iako se nedavno nismo ni jedna mogle sjetiti šta smo se sedam dana prije toga dogovarale, tako da počet pit ginko ne bi bilo na odmet). Nego zato što smo nedavno bile 21-22. Učile za kolokvije. Padale ispite. Izlazile svaki četvrtak. Radile studentske poslove. Dobivale džeparac od mama i tata. Sad sve tri radimo za prave. Plaćamo račune. Džeparac više ne dobijamo nego što dobijamo. Udajemo se. Bar jedna od nas. Druga bi samo da joj je buket, a treća se neće nikad udat jer hvala, ali ne hvala.

Kad?! Di?! Kad je to sve tako brzo prošlo i di je ošlo?! Kad smo došli do tih poslova i udaji?! Jučer sam imala 23, živjela u Ljubljani, jela u najboljoj menzu u svemiru i sve to s treštećim S.A.R.S.-om iz slušalica. To jučer bilo je prije skoro četiri godine! Kao da smo jučer gubili bubrege čisteći snijeg, a sad je to vrijeme opet došlo iako nisi siguran jel ti koji bubreg uopće ostao od prošle sezone. Jer snijeg čistiš lopatom kojoj je drška od punog drveta, a sama lopata napravljena od željeznog znaka Stop pa ti bubreg ispadne bez da si snijeg i zagrabio. Tako ti je to kad imaš snalažljivu baku koja u slobodno vrijeme sastavlja lopate.

Sad se po raznoraznim medijima stalno vrte vijesti, doskočice i poskočice koje su obilježile 2017. godinu. A i mi sami se nekako osvrćemo pa gledamo kakva nam je to bilo ova godina na odlasku. Bilo je tu svega. I novi posao. I novi prijatelji. Veselja sa starima. Putovanja. Izlasci. Raznorazni nezaboravni trenuci. Ali nedavno sam shvatila da je nešto specifično obilježilo moju 2017.

Prvi dan faksa. Svaki jebeni ispit. Prvi sat tečaja njemačkog. I španjolskog. I talijanskog. Odlazak na prvi Erasmus. Prvo samostalno putovanje. Odlazak na drugi Erasmus. Obrana diplomskog. Intervju za doktorat. Prvi dan prvog posla. Prvi dan drugog posla. Prvi dan trećeg posla (da znam, malo previše mijenjam poslove, al nije do mene majkemi). Prvi sat joge. Prvi sat pilatesa. Ma šta god. Uvijek taj nelagodan osjećaj u stomaku kao da ideš kod zubara. Osjećaj straha. Od neuspjeha. Od novih situacija. Od novih ljudi. Od šta ja znam čega.

Možda sama ne bi to ni skužila da nedavno nisam išla na cugu i nekakve dogovore s ljudima koje nisam nikad prije vidjela u životu. Samo internetski. Mama mi je rekla da ne može vjerovati da samo tako idem s nepoznatim ljutima. I onda sam shvatila. Da stvarno idem samo tako. Bez ikakve nelagode. Bez ikakvog straha. Nema. Prošlo. Tek s 27. Ali prošlo. Postavila sam taj nelagodan osjećaj u stomaku kao da ideš kod zubara tamo di mu je mjesto. U čekaonici. U stanu pored. Jer se život malo našalio pa izrežirao da osoba koja se stravično, ali stravično boji zubara, živi točno stan pored jednog. Još veća ironija je što kod tog zubara i ide.

Nažalost nema magičnog lijeka. Ja, najviše od svih, bi voljela da ima, ali nema. Nema ni izmišljanja tople vode jer je već izmišljeno. Moraš ići sam protiv sebe i pobijediti sam sebe. Hrabro. Moraš se gurnut u sve te situacije. Neugodne i tebi strašne. I bude ti grozno. Nećemo se lagat. Neugodno ti je, strah te je i pobjegao bi glavom bez obzira. Ali znaš da će proći. I svaki put kad prođe bude malo lakše. I svaki sljedeći put bude lakše i jednostavnije. I onda uvidiš da uopće nije bilo tako strašno. I onda s vremenom nestane. Di i kako, ne znam, ali nestane. Kod nekog prije, kod nekog kasnije.

Osim onog zubarskog. To nikad ne nestane i vi koji se ne bojite zubara na kojim ste vi drogama i dajte i meni malo jer taman moram na kontrolu. Jer to što se stravično bojim, ne znači da ne idem. Malo odgađam, ali idem. Redovito.

Bila je dobra ova 2017. Sve u svemu. Bila je dobra. Brzo je nekako prošla jer nekako u zadnje vrijeme te godine baš brzo prolaze. Nek nam i 2018. bude dobra ako ne još i bolja, a malo manje brzoprolazna. Da malo zastanemo. Pogledamo oko sebe. I uživamo. A da nam sve ono ružno što brže prođe ili da nas zaobiđe. Nek smo godinu stariji, ali da budemo i pametniji. I nek nam je i zdravlja. Pogotovo nama s koljenima, zglobovima, leđima, vilicama i ostalim raspadajućim zdravstvenim situacijama.

Nek nam je svima sretna nova godina. Gdje god, kako god i s kim god ju dočekali.