Oznake

, ,

Ne volim prve sate treninga u novoj godini. Malo i zbog sarme, francuske, gice i kolača. Jer ti teško na to sve vježbat. A malo i zbog toga što odjednom bude milijun ljudi. I u svlačionici, i na treningu. A to je odjednom malo previše ljudi. I tako bude negdje do sredine drugog mjeseca. Što je čak sasvim i dugo za držanje novogodišnjih odluka. Tad shvatiš da je ovo još jedna godina u kojoj lažeš sam sebe da ćeš krenut vježbat. Pa se broj trenirača vrati na staro plus onih nekoliko endemskih koji su se stvarno odlučili držati svoje novogodišnje odluke.

I svaka im čast na tome. Lijepo je to. Nova godina. Nekako novi početak. Nove odluke. Novi ti. Baš lijepo. Ali ništa to kod mene ne može. Jedino se ne moram zavaravati s vježbanjem jer to već radim. Da nemam pokočenih problema, vjerojatno bi se s tim isto zavaravala. Ali zato ja i dalje jedem čokoladu. Sekiram se. Toleriram ljude koje ne bi trebala. Kupujem previše patika. Tako je bilo i 31.12. Tako je bilo i 1.1. Tako će biti tko zna do kad. Zato novogodišnje odluke ni ne donosim. Jednostavno ih se ne držim. Držim se odluka. Kad odlučim. Nebitno kad.

Evo. Recimo. Kad smo već kod jedenja čokolade. Četvrti mjesec 2014. Neki rendom dan. Neko rendom vrijeme. Odlučila sam da ću prestati jesti čokoladu nakon što sam previše puno dana za redom potamanila Rittericu od 300 g. Na dnevnoj bazi. Svijetlo plavu, naravno. Došlo mi je da sam možda malo pretjerala. Prestala. Jest. Čokoladu. Skroz. Držala se toga čak jedan duži period, a onda sam prestala jer život bez čokolade je tužan, a ja neću da moj život bude tužan. Ali sam od tada prestala mlatiti po čokoladi. Odlučila sam ju umjereno jesti. Ne od nove godine. Ne od ponedjeljka. Ne od sutra. Ne od kad Venera bude u retrogradnoj pozicij Marsa. Neki bezvezan dan. Neko bezvezno vrijeme. I još uvijek se toga držim.

E tako me je neki dan isto puklo. Nešto malo prije nove godine. Došlo mi je da je sad malo previše. I da bi sad malo bilo dosta. Ne baš skroz dosta dosta jer to ne možeš. Ali da smanjim. Skidam se s mobitela. Tj. s interneta na mobitelu. Ne skroz naravno, ali smanjujem. Postajem manje na izvolte. Manje dostupna u tom nekom virtualnom svijetu. Jer sam počela sama sebi ići na živce koliko sam dostupna.

Nikad nisam bila ovisna o mobitelu. Za Erasmusa u Ljubljani sam imala čak dva, slovenski i naški. A očigledno mi nije trebao ni jedan. Jer dok sam ja nonšalantno šopingirala i bila na šesterosatnoj kavi, Hrvatska je digla na noge i slovenske prijatelje iz dana službe jer se dijete deset sati nije javilo ni ja jedan mobitel jer su oba cijelo vrijeme bila u torbi s isključenim zvukom, a kao ostavili je tužnu i nesretnu u Ljubljani jer šta će ona u Sloveniji od svih mogućih država u kojima je mogla završiti. Od tad si sama kupujem mobitele jer se zaključilo da mi ni ne treba. I dan danas na kavama i druženjima rijetko kad vadim mobitel iz torbe. Alegrična sam na ljude koji na takvim stvarima non stop tipkaju. OK, nekad moraš, nekom odgovorit, nekom se javit i to je okej, ali ne moraš non stop. Nekulturno je. Točka.

U zadnje vrijeme su me sve te internetske situacije pomalo umorile. Konstantno pištanje, a ja to onda moram odmah pregledat, odmah odgovorit. Ne moram. To moje skidanje s interneta prvenstveno obuhvaća nespajanje na isti ujutro prije posla. Zbog toga je najsretniji moj kolega s posla koji je zbog mene morao kupiti bon da mi može slati SMS-ove ujutro da se dogovorimo kad krećemo na posao. Tu sad ima nekoliko problema. Prvi, što sam nadrljala što sam ga nazvala kolega, a ne prijatelj. Drugi, što me i ovak mrzi što se ne možemo dogovoriti ko svi normalni ljudi preko Messengera. Treći, ne, ne možemo se dogovorit dan ranije kad se vidimo iduće jutro jer je to relativan pojam koji zavisi o određenoj personi i njenom jutarnjem spremanju i gunđanju.  Jer ako se spojim na net i pošaljem poruku da se vidimo dvadeset do osam pa onda ipak u deset do osam jer ja još jedem, onda ću odmah pogledati i mail, pa aj sad još i Facebook, pa Instagram, a joj pa vidi sad ovo i ode sve u klinac. A tek je jutro! A ja želim mirno jutro. Jer već ako prvih sat vremena ujutro ne pričam, onda ne moram ni tipkat.

Ovu odluku donijela sam nekoliko dana prije nove godine tako da nije novogodišnja, ali sam s njom nekako ušla u 2018. I planiram se toga držati. Postajem manje virtualno dostupna jer je sad malo previše. Ako je nešto sad za sad postoji SMS, postoji i digni slušalicu i nazovi. Postoji i opcija dogovorimo se face to face. Sve ostalo može čekati da se spojim. Jest da ja vrlo često ne čujem SMS niti zvono jer mi mobitel stoji ili u torbi ili na stolu u prostoriji u kojoj nisam, a kad se vratim nemam običaj odmah gledati jel me ko tražio tako da mi se čini da ću biti poprilično nedostupna. I mislim da to nije čak toliko ni loše. Mama, ne brini, jednom dnevno ti javim da sam živa. Naučila sam lekciju.