Oznake

, , ,

Živa sam. Tu sam. Nije me bilo jedan period. Čak su se i neki prijatelji zabrinuli za mene. Ali ne dam se ja tako lako. Ove godine definitivno ne volim januar. Rekla bi da mi je ovogodišnji bio jedan od gorih mjeseci u životu, ali neću jer me sramota pred ljudima koji imaju pravih problema. Uglavnom. Prošlo je. Idemo dalje. Počeo je februar.

A danas je godinu dana. Godinu dana kako sam pokrenula blog. Nekoliko godina su me nagovarali na to, a ja se nisam dala. Bilo me je strah. Bila sam lijena. Nikad mi nije bilo pravo vrijeme za to. Nikad nisam za to imala vremena. Imala sam ideju šta bi i kako pisala, ali sam htjela da to i grafički na nešto liči, a u to se nisam razumjela i bilo mi je lijeno učiti. Pa nisam znala kako bi blog nazvala. Pa sam se pitala zašto bi to neko čitao. Pa sam mislila da će me ljudi samo hejtat. Imala sam milijun izgovora zašto ne i zašto ne sad. Dok nije došlo iz dupeta u glavu. A u svim mojim slučajevima taj put je jako dugačak. I u ovom slučaju nije bilo ništa drugačije i trebalo je nekoliko godina. A onda sam krenula i sve se nekako posložilo.

Godinu dana izlazio je jedan post tjedno. Četvrtkom u 10h. Izabrala sam eto tako neki slučajni dan u tjednu i neko slučajno vrijeme u tom istom danu. Jer ja previše volim red, rad i discilpinu. A i kontrolu isto tako. To je bio moj način da sve to imam pod kontrolom. Mora bit četvrtkom u 10h i to je stajalo svaki tjedan u mom planeru kao nešto što se treba/mora napraviti. I funkcioniralo je. Godinu dana. I sad više ne ide.

Znam da su se ljudi na to navikli. Znam da su neki četvrtkom u 10h drito odlazili na blog čitati. Nekima je to postala rutina. I u tome je postao problem. Moj. Rutina. Moraš. A taj pritisak moranja sam si nabila ja sama. A više ne mogu. Ne tako. Jer su se skupile i druge obaveze. Druge stvari koje moram ili koje bi htjela. Pa srijedom nakon posla ne mogu nikud jer najčešće moram završiti post. Pa ne budem zadovoljna. Pa budem budna do ranih jutarnjih sati, a i dalje ne budem zadovoljna.

Meni je pisanje struka. Mozak mi radi drugačije od ljudi koji to ne rade ili ne vole. Mogu pronaći inspiraciju u svemu. Mogu relativno brzo napisati solidan tekst. Ali i nama se dogode trenuci kad jednostavno nemaš o čemu pisati. A otvoriti Word i blejati u prazno je najgora moguća stvar. Po meni. Najbolji tekstovi se pišu u glavi. A onda samo sjedneš i natipkaš ih. A nekad je to teško kad si si zadao da mora biti tada, kao u mom slučaju, ili kad imaš rok. Sjetite se referata i seminara u školi i na faksu koji su ispadali kojekako zato što su morali biti napisani do određenog dana, a ti ih pišeš zadnji dan jer ti se prije nije dalo, ne sviđa ti se tema, ne znaš šta bi pisao i sl.

Nisam pokrenula blog da pišem jer moram. Da objavljujem postove s kojima nisam zadovoljna. Ne mogu to. Pisanje je nešto u čemu uživam. Kad radim to iz gušta, a ne zato što moram. I to se u pisanju uvijek vidi. Kad pišeš jer moraš i kad pišeš iz gušta. A blog želim pisati samo i isključivo iz gušta.

Znam da će me neki hejtati (kao što me već hejtaju neki prijatelji) jer su se navikli na četvrtak u 10h, ali znam da ćete me i razumjeti. Neću prestati pisati iako mi je u jednom trenutku slabosti i to palo na pamet. Imala sam osjećaj da sam razočarala ljude koji vjerno čitaju zadnjih godinu dana. Da sam razočarala samu sebe jer sam nešto rekla i sad to više neće biti tako. Ali dođe to neko vrijeme da i nama posloženima određena rutina počne smetati. Postane prerutinasta. Ubije kreativnost.

Od sada ću pisati kad imam potrebu. Nekad će to biti jednom tjedno, nekad možda i dva puta tjedno, a nekad jednom u deset dana. Nekad će to biti možda ponedjeljak, a nekad subota. Nekad prijepodne, a nekad popodne. Nekad će se vjerojatno potrefiti i onaj stari termin. Četvrtkom u 10h. Vidjet ćemo.

A ako želiš biti siguran da nećeš propustiti niti jedan post, na naslovnoj stranici bloga s desna strane pod PRATI OVAJ BLOG ukucaš svoju mail adresu i dobit ćeš obavijest na mail svaki put kad objavim novi post. Kad god to bilo. Jer inspiracija je čudna stvar. I kao i većinu stvari u životu, ni inspiraciju ne treba forsirati jer onda ne ispadne dobro.

E da! Sretan mi prvi rođendan. Sljedećih godinu dana #samosponatno.

I još jedna stvar. Sad upravo je vrijeme. Pravo. Za šta god. Baš sad. Jer pitat će te kasnije glava di ti je dupe bilo.