Kako sam prosvijetlila prijateljicu za 28. rođendan

Ja sam najbolja bivša cimerica koju moš imat. Osim što više ne živiš sa mnom u suživotu, postanem ti dobra prijateljica. A kad sam ti dobra prijateljica, onda kupujem najbolje rođendanske poklone. Moja bivša četverogodišnja cimerica, a sadašnja prijateljica proslavila je nedavno 28. rođendan. I poklonila sam joj najbolji poklon iz tri dijela.

Prvi i kao najmanje bitan, a veseliš mu se u stvari i s 28 – čokolada. Drugi je puno više bitan. U biti je kao najbitniji i glavni poklon, ali kad ti objasnim važnost trećeg ne tako važnog dijela, a u biti najvažnijeg sve će ti biti jasno. Ili neće. No. Na drugom smo dijelu. Poklonila sam joj izlet u etno selo Stanišiće. Jer sam ja super. Jer i ja odavno tamo želim ići. I jer je bilo jeftino. Da se ne lažemo.

U etno selo Stanišiće želim ići već duže vrijeme, ali nikako. Do sad. Ok, ne želiš ići ni na minus pingvin i po tmurnom vremenu. Ali šta je tu je. Prije koju godinu na taj put bi išle u krpenim starkama, stopalicama, hlačama do gležnja i kožnoj jakni jer je kalendarski proljeće, bez obzira što je vani ladno. Sad smo išle sa štramplama i cicama i macama na kapuljačama. Ah ta 28. Ali bar nije padala kiša ili snijeg jer obilaziti to po nekim padavinama bi bilo preloše.
IMG_9045
Lijepo je. Čak i po zimi. Ako je neko ikad bio u Kusturicinom Drvengradu, e to je to, samo drugačije. I besplatno. Što te odmah na prvu ugodno iznenadi. Dođeš. Parkiraš. I sve besplatno obiđeš. Ima kamenih kućica. Ima drvenih kućica. U neke se može uć. Pa vidiš kako se prije živjelo. Ima jezerce. Ima mostova. Ima pruga i vlakić koji vozi kad je lijepo vrijeme. Kažu za djecu, ali ako se moja Ž mogla na tome voziti koja je vrlo odrasla, onda može i svaki drugi odrasli. Ima crkava. Ima vodenica. Ima i mali zoološki vrt. Labudovi okolo slobodno šetaju i navodno znaju pošteno i zagrist pa nije na odmet bit na oprezu. Ima i hotela. Navodno ima i puno mjesta gdje se može jest i popit kava. Samo što mi to nismo vidjele.

Kad ideš po ladnom vremenu ko nas dvije, problem je što radi samo jedan restoran. Koji je naravno non stop pun. Pa se moraš snaći jer je ladno i ne možeš cijelo vrijeme biti vani. Pa jedeš kolače za ručak. Ali pošto je ručak, ne možeš pojest samo jedan kolač, nego moraš dva. Jer ručak. Također moraš biti svjestan gdje ideš. Da se mene pita, a ne pita me se, ne bi to tako bilo jer su Stanišići stvarno postali velika turistička atrakcija i destinacija i zato smatram da bi trebalo biti onako kako ja mislim. Većina naziva, objašnjenja šta je šta i opisa piše na ćirilici, ruskom i engleskom. Di koji naziv je i na latinici. Ja bi stavila da bude svegdje. Znam koji je to dio Bosne, ali isto tako znam da puno ljudi ne zna ni ćirilicu ni engleski, a još manje ruski. Ja znam i prvo i drugo pa mislim da mi to daje za pravo da kažem. Al dobro. Sve u svemu, stvarno je lijepo. Nek i tebi neko pokloni izlet za rođendan tamo.
IMG_9066
IMG_9079

E još nam je ostao treći dio poklona. On nije toliko važan. Manje od izleta. Ali je ispao najvažniji. A kupila sam joj ga jer mi bilo glupo da joj dođem na proslavu rođendana praznih ruku jer joj etno selo Stanišiće nisam mogla donijet. To je jedan razlog. Drugi je taj što živi sama u iznajmljenom stanu što znači da ne živi sa mnom i nema ništa. Ni čep za otvaranje boca. Ni cjedilo. A vino pije iz džezve. Mislim ne pije ga svaki dan (bar se nadam), ali kad ga pije, pije ga iz džezve. I tako sam ja odlučila nadopunit joj kuhinjske potrepštine onom instagramskom lončić šalicom. Da bude i ona moderna instagramerica.

I sad šalica ko šalica. Pa čak i ta lončić šalica. Moja bivša cimerica, a sadašnja prijateljica je malo čudna. Aren’t we all. Malo je vako penzionerski nastrojena. I voli spavat. I štedljiva je ko crkveni miš. I teško ju izvučeš negdje. I vučeš ju. I moliš. I bojiš ju se i pitat da nekud idete jer je prva, instiktivna rekcija – ne. Jer ima to nešto u toj svojoj glavi. I onda sam našla instagramsku lončić šalicu s najboljim natpisom ikad: Do it now because sometimes leter becomes never. Kupila sam joj to iz ruganja. A u stvari sam ju prosvijetlila. Da sam znala kupila bi joj to prije osam godina. Jer sad ona svaki dan iz toga pije kavu. Ili vino. U to ne ulazim. I čita to. I prosvijetlila se žena. Ili je samo postala mudrija s 28. Jer smo na putu do Stanišića dogovorile još jedno putovanje i odlazak na jedan veći koncert. Rukovale se i sve. Upisala ona i u kalendar. A takvi dogovori s njom su prije teško padali.

U redu je ponekad bit pospani crkveni miš u penziji. U redu je bit umoran. U redu je da ti se ne da. U redu je bit štedljiv. I u redu je pustiti da se neke stvari dogode u svoje vrijeme. Jer za neke stvari treba vremena (reče ona najnestrpljivija na svijetu!). Al nekad to kasnije ću, sutra, sljedeći mjesec, sljedeće godine i ono najkobnije ima vremena stvarno postane nikad. I onda ti bude žao. Prosvijetli se sad koliko god godina da imas jer nema Emmezeta dovoljno instagramskih lončić šalica za sve. A ako je ovaj moj bivšocimerski crkveni miš izašao iz penzije, može svako. I dalje je pospana. Jer bez toga ne bi ona bila ona.

7b268a12-ca08-4439-aa1c-dcb91035050c

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s

%d bloggers like this: