Nekomforna vožnja biciklom s pramenovima na glavi

Nedavno sam shvatila da u ovu 28. koja mi se približava ulazim, za sada, s tri svoje male pobjede. S tri stvari koje sam jako željela napravit već godinama, ali nisam. Do sada. Jer me bilo strah. Jer je ova njonjasta zona komfora baš super. I baš je lijepo biti u njoj ušuškan. Fino je. Ugodno je. Nije te ničega strah. Ali nema napretka. Tebe kao osobe.

Problem je što kad sam o ovome svemu razmišljala, nisam odmah to zapisala i sad se, da me ubiješ, ne mogu sjetiti koja je druga stvar! A uredno izjutra pijem aroniju, a izveče magnezij. Pregledavala sam i slike na mobitelu da me možda nešto na to nešto asocira, ali ništa. Možda se do kraja posta sjetim.

No uglavnom. Prva. Početkom godine sam se ofarbala. Izvukla pramenove. Flambojaž. Belaž. Kako god da se to zvalo. I neš ti! Pofarbanih glava koliko hoćeš! Ali ja sam se farbala brat bratu jedno 14 godina. I sve te godine sam to jako jako željela. Prvo nisam mogla iz seboretičnih razloga. Pa sam to kasnije koristila kao izgovor čak i kad se unutar glave i na glavi sve smirilo. I onda sam nekoliko puta držala mobitel s ukucanim brojem frizerke, ali ju nikad nisam nazvala. Jer me bilo strah da će mi se spalit kosa. Jer me bilo strah na šta će to ličit. Jer me bilo strah da to neće valjat. I kad sam napokon odlučila i došla kod frizerke/sestrične, došla sam ko da će mi vadit zube na živo. Dok je ona to mućkala, meni se želudac okretao. Na kraju sam bila prezadovoljna. I sad, tri mjeseca kasnije i dalje sam.

Druga stvar još ne znamo koja je tako da prelazimo odmah na treću. Otkad sam se preselila u Osijek, što znači zadnjih osam godina svake godine imam namjeru otići biciklom do Kopačkog rita i nikad nisam otišla. Jer me bilo strah tih 20-ak kilometara iako inače redovno po Osijeku vozim bicikl. Bilo me strah da neću moći izdržati taj cijeli put i da nisam u kondiciji za to iako zadnje dvije godine redovno vježbam. Bilo me strah mojeg kljakavog koljena. Ali sam svejedno predložila mojim ženama da idemo, a one su se složile.

I tako smo se na subotnji popodnevni izlet od 20-ak kilometara biciklom zaputile nas tri. Ja koja u zadnje vrijeme jesam u koliko tolikoj kondiciji. Ona druga koja, iako je stalno na biciklu, od bilo kakve druge tjelovježbe prakticira jedino jedenje na kratke staze, a od tog njenog jedenja se debljam ja, a ne ona. I ona treća koja do nedavno nije ni bicikl imala, a vježba jednom mjesečno pa ostatak mjeseca dolazi k sebi što je još i dobro s obzirom da je do nedavno jedino trenirala spavanje na duge staze.

Stigle smo tamo za cca sat vremena. Ali da ti objasnim. Vozile smo sporo jer smo pričale. Stale na Biljskoj cesti zbog radi potreba naslikavanja. Stajale 20-ak minuta u Bilju da A stavi sliku na Instagram jer da nije odmah stavila to ko da nismo ni pošle. Dok je ona to drndana, Ž i ja smo se klackale. Više ja nju, neg ona mene. I onda smo u jednom trenu morale još malo zastati jer ja ko prava Baranjka vaka kaka jesam nisam bila sigurna gdje treba skrenuti.
IMG_9767

Zato smo i stigle više-manje nezadihane, neumorne i neuznojene. Prvo smo sjele u Lopoč na kavu. Mi smo naravno uz to i jele. Plan je bio da ja ponesem orašastih plodova i suhog voća da zavaramo želudce. A kad se družiš sa Ž ne bi te trebalo iznenaditi da je iz svoje košare na biciklu izvukla malu frižider torbu u kojoj je bila posuda sa nasjeckanim voćem i plastičnim vilicama. Devet godina prijateljstva pa te to i dalje iznenadi. I ovim putem pohvaljujem divnu uslugu u Lopoču i divnog konobara.
IMG_9781

Kad nam je bilo dosta ića i pića, otišle smo prošetati. Što u priči, što u tišini. Jer svaka od nas ima te neke svoje sitne probleme koji je muče pa nam je i tišina godila. Ja sam za gužvu. Za buku. Za strku. Za frku. Za moving. Za trč vamo. Za trč tamo. Ne čak za gradove, za velegrade. Za milijun aktivnosti. Za milijun mogućnosti. Mislim da ću uvijek i biti. Ali s vremena na vrijeme mir i tišina ruralnih područja legnu ko budali šamar. I ništa i nigdje ne moraš. Slušaš, a u biti ne čuješ ništa. Samo zvukove prirode. A Kopački rit je divno mjesto za to.
IMG_9795
IMG_9807

Kući smo se vratile puno brže jer nismo stajale. Vraćale smo se više-manje u tišini. Svaka u svojim mislima. Mislim da je više od dojma, nego od umora. A i pišklo nam se, a Ž ne vjeruje u čučneš u prirodu pa je trebalo što brže doći kući.

Upale mišića nema. Jedino što osjetim je trtica od tolikog sjedenja na bicikli. Drugo ništa. A toliko me bilo strah. A često je to. Jer smo sami sebi previše ušli u glavu i sabotiramo sami sebe. Najčešće bez ikakvog temelja. Jer komfor je komfor. Ali ako samo malo, samo mrvicu izađemo iz tog komfora i damo sebi šansu, možda prestanemo onemogućavati da nam se dogode divne stvari. The risk we should all be willing to take.

I dalje se ne mogu sjetiti koja je druga stvar. Možda sam ja to samo sanjala. Ko će ga znati.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s

%d bloggers like this: