Švedski vlakovi ne valjaju

1997. u Baranji se događalo to što se događalo. Ja se baš i ne sjećam. Bila sam mala. Kretala sam taman te godine u školu. Nisam razumjela ni ko su ljudi koji su tada naizmjence živjeli u našim nusprostorijama u dvorištu illiti maloj kući kako ju mi obiteljski zovemo. Živjela su sveukupno trojica. Jedan crnac. Kennedy iz Kenije. Jedan čokoladni (nisam rasist, samo je čovjek imao baš lijepu čokoladnu put). Muhammed iz Pakistana. I jedan bijelac. T.B. iz Norveške. Bila sam dijete. Nisam znala ni ko su ni zašto žive kod nas. Ali se ne sjećam da mi je to smetalo. Ili stvaralo neku neugodu. Znala sam da ne pričaju naški. I znala sam da ih zovemo umproforci.

Puno godina kasnije, kad sam počela nešto shvaćati, rečeno mi je da su u Baranji bili u mirovnoj misiji i da su živjeli kod nas jer smo imali odvojen prostor u kojem nekoga možemo primiti, a u tom razdoblju dobro su nam došli novci i dobro je bilo imati u kući umproforca. Bili su nekako dio nas. Muhammed je bio čak i na proslavi mog rođendana. Imam ga na dvije slike. Samo zato se sjećam kako izgleda. Za njega se prepričava štorija kako je palio termiku u sred ljeta jer mu je bio zima pa je onda otvarao sve prozore i vrata jer mu je bio prevruće. Jer dobra stara termika kad se jednom ugrije, ne može se momentalno rashladiti.

Jedne scene se sjećam. Bila sam sama u dvorištu. Vrzmala sam se oko ograde kad je T.B. ušao. Bila sam stidljivo dijete (ko bi rekao!) i tako sam i primila vrećicu bombona koju mi je dao. Veliku zelenu vrećicu bombona. Puno godina kasnije saznala sam da mu T.B. nije ime. Da smo ga mi tako zvali jer nam je bilo teško izgovarati njegovo ime. Tornbjorn Berg. T.B.

Neki dan, 21 godinu kasnije, ja sada kao 28-godišnjakinja koja je prestala biti stidljiva i koja može pričati sa strancima, i on i dalje kao T.B., bili smo na kavi u Hotelu Osijek. Od te 1997. ovaj Norvežanin koji živi u Švedskoj, po struci šumarski tehničar, vraćao se u Baranju nekoliko puta. Ne znam točno koliko. Dolazio je sam, s prijateljima, a 2015. prvi put s obitelji. Ovaj put je došao sa sinom. I dva bickla. Jer zašto ne donijeti iz Švedske u Baranju svoje bicikle.

Ovaj put mi je ispričao da mu je posao šumarskog tehničara bio monoton, a tu monotonost je razbio odlaskom u vojsku gdje je radio raznorazne poslove. Govorimo o čovjeku koje je u mirovne misije izmeđuostalog išao i na Bliski istok. A svake dvije-tri godine vraća se u Baranju. Vlakom iz More do Stockholma. Avionom do Budimpešte. Rent-a-carom do Baranje. Spava se kod Lackovića u Bilju. Baranju se obilazi biciklom. Poznaje ju bolje nego ja rođena Baranjkuša. Jede se i pije po baranjskim restoranima. Obiđe se i Osijek jer je blizu. Ovaj put su on i sin išli i u Novi Sad jer sin nikad nije bio.

Na početku nije ni meni bilo najjasnije. Jer to je čovjek koji može ići bilo gdje. I putuje svagdje, ali se u Baranju uvijek vraća. U šali se pričalo da bi si tu kupio i kuću, vikendicu. Zašto se vraća u predio odakle ljudi odlaze, da ne kažem bježe?! Gdje se sve živo pozatvaralo i ništa ne radi?! Kako sam starija i ja sve više shvaćam zašto. Mir. Klima. Sunce. Dobro iće i piće. I mogućnost bicikliranja kuda hoćeš.

Svaki put kad dođe pričamo o tome šta ima novog kod nas, šta ima novog kod njega, ali puno pričamo i o životu kod nas i životu kod njih. Prošli put kad je došao rekao je da njegova mama ima minimalnu norvešku penziju. 1.300 eura. Malo sam zaplakala. Znam da govorimo o norveškom visokm standardu života, ali svejedno. Sad je rekao da on ima penziju 20.000 kn. Mislim da je dio mene umro. I dalje pričamo o visokom švedskom standardu života, ali svejedno. Vrti mi se u glavi od tih cifara. Njemu je kod nas sve ekstra jeftino. Ja gledam smještaje u Copenhagenu (znam! Danska, ali sve je to tamo gore isto) i najjeftini je meni ekstra skup.

Kaže vidi razliku. Kao čovjek iznava. Kaže da mu se čini da nam, osim putovanja i mogućnosti da naši ljudi idu van radit, EU nije ništa dobro donijela. To je rekao on, ne ja. Kaže malo smo oronuli. Tako mu se čini. Ja mu kažem da nije tako kako mu se čini, da je još i gore. Jer znam da bez obzira na to on će se i dalje vraćati. I nek se vraća. Jer ako se stalno vraća znači da u toj našoj Baranjii ima nešta. Nešto što mi koji smo od tamo otišli ni ne vidimo jer gledamo kroz druge naočale.

Moj tata je inače pametan čovjek i kao takav došao je do briljatne ideje. Da njihovi stari s tim svojim ogromnim penzijama dolaze kod nas i troše te novce tu što bi bilo dobro za našu ekonomiju, a nas mlade da se izvozi u Švedsku da tamo idemo radit što ne bi bilo dobro ni za ekonomiju, ni za demografiju, ni za Hrvatsku, ni za bilo koju drugu riječ za odrasle. Ali zadnji put kad sam provjerila Hrvatsku nije bilo briga za nas mlade pa ono šta ja znam. Di da potpišem?!

Dogovarali smo i moj prvi posjet Švedskoj i Norveškoj. Rekao mi je da direkt sa štokolmskog aerodroma ima vlak do njih. Vozi se tri sata. Iako njihovi vlakovi baš nisu pouzdani pa ne kraću ne vrijeme, ne dolaze na vrijeme i duže voze nego što treba. Znaš šta?! Bilo mi je malo lakše. Jer ako su švedski vlakovi nepouzdani naši nemaju nikakve šanse.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s

%d bloggers like this: