Baranjkuša u metropoli

Prije nego me opet neko odluči obrazovat, da objasnim. Znam da se književno kaže Baranjka, ali eto ja neću. Baranjkuša nije pogrdan naziv. Ne rugam se ljudima koji su iz Baranje jer bi to značilo da se rugam sama sebi što je inače vrlo često, ali nije sad. Baranjkuša je kolokvijalni naziv. Naziv iz milja. I ja ga baš volim takvog baranjkušastog. Tu završava ovaj kratak sat hrvatskog i etike. Sad možemo na važnija pitanja.

Kako ti je u Zagrebu? Jel’ ti se sviđa? Jesi se navikla? Jesi se aklimatizirala? Jesi se smjestila? Jesi se udomaćila? Čovjek bi pomislio da sam se preselila u Bangladeš pa da se imam na šta navikavat. Čovjek bi isto tako pomislio da me ljudi koji postavljaju takva pitanja uopće ne poznaju.

Meni ovo nije prvo seljenje. Nije mi prvi drugi grad u kojem živim, a da nije moj. Četvrti je. I najveći do sad u kojem sam živjela. Sve ove prethodne smatram svojim kućama jer sam si napravila da mi u njima tako bude. Zato se i sada nemam na šta navikavat. Takva sam. Mogla bi živjet svagdje. Svagdje bi si napravila da mi je dobro. Osim u onim zemljama u kojima je milijun Celzijevih stupnjeva. Tamo ne bi mogla ništa napravit.

Lijepo mi je u Zagrebu. Sviđa mi se. Navikla sam se. Aklimatizirala sam se. Smjestila sam se. Neki dan sam skoro rekla fakat tako da mogu reć i da sam se udomaćila. Hvala na pitanju.

Dva mjeseca sam tu. Jednom sam pisala kako mi je na jednom novom poslu bilo super. Dok mi nije prestalo biti. Tako da ovaj put neću. Dobro mi je na novom poslu. Napredak je od onoga gdje sam bila i to mi je najvažnije. Prvi je ovo posao, od prethodna tri (da, ja to ko čarape) na kojem sam se odmah uklopila, a ja baš nisam uklapajuća. Ali o tome nekom drugom prilikom.

Kvartovski život mi je nov. I lijep. Sve imaš. Sve što možeš smislit da ti treba imaš u kvartu. Nemojte me pitat za pametne savjete kako naći stan u Zagrebu jer ih nemam. Mama je prije slučajno upoznala jednu ženu iz Osijeka koja jako dugu živi u Zagreb pa ju je nazvala da joj kaže da nam se javi ako slučajno čuje nešto. Pored nje na poslu je slučajno sjedio kolega čiji stric izdaje, ali ne bi bilo kome, samo bi po preporuci i eto mene tako sad tu. Slučajno. Sa oba bubrega iako su stanovi dosta poskupili. Finoj guzi je trebalo malo i da se navikne. Devet godina nisam živjela s roditeljima. Ali mi je ovako službeno papirno ženski roditelj tih devet godina bio stanodavac. Tako da ja ne znam plaćat stanarinu. I ne znam živjet u tuđem. Navikla sam se.

Super stvar ovog mog kvarta je što, ako želim, a često želim, mogu na posao ići pješke. Treba bi pola sata. Zagrepčanima je to horor. Nama iz malih gradova s istoka je to ništa. Još jedna super stvar je što mogu ići busom koji mi staje iza zgrade i ispred posla. I tramvaj mi je isto blizu tako da mi ne treba cijela vječnost do, recimo, autobusnog ili trga.

Brzo sam prihvatila ono što sam smatrala da će mi možda biti jedini problem života u veliko gradu. Jer to prokletstvo nosimo u sebi mi iz malih gradova. Mi smo razmaženi. U Belom Manastiru se svukuda ide pješke. Autom se ide u veliki šoping i po plinsku bocu. U Osijeku sam svukuda išla pješke ili biciklom. Eventualno tramvajem, ali bi za 10-ak minuta bila tamo gdje trebam. Ovdje to nije moguće. Gubit vrijeme u prometu je svakodnevica. Možda mi se glava sama nesvjesno poslagala. Jer recimo do Maksimira mi tramvajem treba točno pola sata. Prije bi pomislila da mi toliko treba vlakom od Belog do Osijeka. Sad sam sjedila u tramvaju, gledala kroz prozor i slušala muziku. Nisam imala osjećaj da sam izgubila tih pola sata. Navikla sam se.

U ova dva mjeseca sam podosta jela. Posvuda. To je super kad živiš u Zagrebu. Vagu nemam. Tako da je sve super. Bila sam i na Bundeku. U Maksimiru. Kazalištu Kerempuh. I još svukuda planiram ići samo da malo mine ova depresija od vremena. S prijateljicom sam se dogovorila da ćemo jednom mjesečno otići na neko mjesto na kojem nismo još bile. I zato volim Zagreb. Jer možeš šta hoćeš i gdje hoćeš.

Naravno da ga ne volim svaki dan. Ne volim ga kad je kiša i snijeg. Pljusak. Snježina. Tri kapi kiše. Ili tri pahulje. Sve je isti klinac. Niko se ne zna ponašati na cesti i nastane krkljanac. U tom slučaju moj bus ne da ne kasni, nego dođe ranije i ode što onda znači puno previše ljudi u sljedećem busu. Ne volim Zagreb kad zbog njega kasnim. Ili dođem sat vremena ranije. Jer ili mi tramvaj ode pred nosom, sljedeći naravno ide u spremište (remizu, za sve Osječane koje ovo spremište zbunjuje), a s trećim već kasnim ili sljedeći put, kad krenem dosta ranije, tramvaj, naravno, dolazi odmah pa sam na odredištu puno prije vremena. Ne volim Zagreb jer nema mamin i tatin špajz i bakinu baštu. Fina guza.

Više ga volim, nego što ga ne volim. Četvrti posao. Peta kuća. Jer ja to tako.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s

%d bloggers like this: