Dete kreten 2.0

Sebe, onako skroz skromno, smatram jednom popriličnom pametnom osobom. Koja ponekad zna bit poprilično glupa. Ilitiga, što bi moje dvije prijateljice, jedna Puljanka i jedna Riječanka rekle, boooo. Ne znam šta to točno znači, ali je skroz nekako prikladno.

Za mene je pilates okej. Joga isto. Sve ono skakajuće i naskakajuće nije okej. Ali kad je to ikad ikog spriječilo. Pa sam ja, dete kreten, odlučila da ću umjesto treninga pilatesa i joge koje inače imam, odraditi skakajući i naskakajući trening. Bosa. Jer Bože moj. To je završilo tako da sam krivo naskočila. A zašto krivo naskočiti na normalnu i funkcionalnu nogu kad možeš krivo naskočiti na onu na kojoj ti se koljeno dva puta izvrtalo i za koje te ugrizao i pas. Eto tako je sve počelo. A jednom kad te krene, onda te baš hoće. I nikako da stane.

Onda se dogodio PMS. Onda sam išla vadit krv pa mi je povišeno ono što u nekom stadiju može dovesti do tromboze. Onda sam pojela zadnji ABC sir, a moj baranjski dišpet mi ne dozvoljava da ga kupim u trgovini jer se zna gdje se on kupuje – kod nas u Belom u mljekari. Onda je na bolovanje otišla kolegica koju u teoriji ja trebam mijenjati, a u praksi ne znam ni ja još šta radim. Onda mi je došla prijateljica u posjetu što je samo po sebi sretna situacija, ali je, bezobraznica jedna, otišla i ostavila me nespremnu da budem ostavljena. Onda mi je curila voda iz sudopera jer sam dete kreten 2.0. Ostala mi je kesica od čaja, na koju sam ja zaboravila, u sudoperu u kojem je namontirana i cijev iz veš mašine i tako mašina izbacuje vodu jer eto. Podstanar. Kesica mi je, naravno, zatvorila sudoper pa voda nije imala kud osim van sudopera. Tu noć sam se probudila u 4 ujutro jer su mi se tresli prozori od vjetra. Malo kasnije ujutro je pljuštala kiša. Moj bus nije dolazio. I eto. Sve se skupilo i dogodilo. I onda kriza.

I onda su meni ovakoj hladnoj, nenjonjastoj i neosjetljivoj počeli faliti mama i tata. Dečko. Prijatelji. Rijeka pored koje možeš prošetati. Moj stan. Moja kuća. Išlo mi se kući. Ne u smislu pakiram kofere i idem kući jer te to brzo prođe kad se sjetiš koliko kofera i vreća imaš za spakirat. Ali išlo mi se vratit kući. Na neodređeno vrijeme. I pralo me to nekoliko dana. I to je okej. I normalno je. I u redu je. I za ljude je. I događa se svima.

I treba pustit da se dogodi. Nekako nas kroz život uče da tuga nije lijep osjećaj i kako ne treba biti tužan. Pa se onda osjećamo još gore jer em smo tužni zbog tog nečega, em smo onda tužni jer smo tužni. Nije to lijep osjećaj da, ali je potreban. Potrebno je da s vremena na vrijeme budemo tužni. Da bismo preboljeli. Da bismo ojačali. Da bismo naučili cijeniti sve one lijepe trenutke i bitne stvari. Sve ono što imamo.

Ja bi rekla da to ne znači da si manje jak i badass. Baš naprotiv. Treba biti jak i reći da ti je teško i da se raspadaš. I zato ako ti se bude tužan, budi. Poprati to i dobrim starim plakanjem ako će ti biti lakše. Ako ti uz to treba čokolada, sladoled i čips, jedi čokoladu, sladoled i čips. Jer proći će. Hoće. Pa ćeš bit mrvu pametniji.

Kad se odseliš, bit ćeš možda nekad tužan. To ne znači nužno da ti je tu gdje si se odselio loše. To samo znači da ti fale tvoje ljudi, tvoja mjesta, tvoji neki trenuci. I u redu je da ti fale. Jer upoznaješ ti nove ljude, nova mjesta, stvaraš nove trenutke, ali nekako nije isto. Nekako za nijansu.

Pouka priče: nemojte vježbat. Jel vidite šta to učini čovjeku!

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s

%d bloggers like this: