Halo, mama?!

Prošlo je više od osam mjeseci otkako sam se preselila u Zagreb. Brzo je prošlo. Proletilo. U snalaženju na novom poslu; novom gradu; kvartovskom životu; novom stanu; gradskom prijevozu; druženju sa starim i novim prijateljima; obilasku novih kafića, restorana, slastičarnica i palačinkarnica, parkova, šuma, kazališta i kina; putovanjima kući, na godišnje odmore i vikend-putovanja, ali i ona poslovna.

Kockala sam se. Dala sam otkaz na sigurnom i stalnom poslu sa solidnom plaćom u gradu u kojem imam svoj stan i u kojem sam gradila svoj život proteklih devet godina. Da bi se sa istom plaćom preselila u drugi skuplji grad u kojem moram plaćat stanarinu i u kojem ne poznajem baš puno ljudi, na posao na kojem nisam znala kako će mi biti i koji nisam znala raditi. I uz malo sreće koja me pratila, nisam požalila.

Iako se u ovih prethodnih osam mjeseci svašta izdogađalo. Jednom me ljudi u busu nisu pustili da izađem na stanici na kojoj sam trebala pa sam morala izaći na sljedećoj i vraćat se natrag (u cipelama na petu! preko mosta!), jednom me posjetio inkasator, jednom sam imala poplavu u kuhinji, dva puta natečeno koljeno, dva puta po jedan dan sam bila bez tople vode, jednom nekoliko dana nisam imala nikakve vode ni u stanu ni na poslu, zapalilo se smetlište u kvartu pored mog, preživjela sam jedno veće nevreme koje je čupalo i uništavalo drveće i krovove, preživjela sam i nekoliko manjih nevremena, jednom nam je u dva ujutro neko ušao u zgradu i kucao na sva vrata redom, nekoliko sam puta prekršila dalmatinski zavjet s kojim sam polovično rođena i trčala na buseve da ne moram čekati druge (jednom i u cipelama na petu!), išla sam kod sestrične na kavu koja je završila na Rebru jer je ona razrezala ruku, prištunila sam prst škarama, izbila palac iz zgloba, umro mi je jedan kaktus, imala sam nepozvane posjete u stanu od nekoliko povećih buba i kukaca od kojih je zadnji bio skakavac (na osmom katu!), zvonio mi je neko u stanu već XY puta do sada (nisam nikom nikad otvorila, osim, jasno, inkasatoru). Povrh svega, u proteklih osam mjeseca sam se još i udebljala iako je to nešto na šta su me upozorili da se događa kad se preseliš u Zagreb. ALI ŠTA ONI ZNAJU. NEMAJU ONI POJMA. JA SE NEĆU UDEBLJATI. Udebljala sam se.

U proteklih osam mjeseci postala sam jedna velika plačipička. Mislim bila sam ja uvijek mala plačipička. Ja sam ona koja si škarama za rezanje granja odreže gornji sloj prsta pa ulijeće mami na sat instrukcija da ju pita šta će joj biti. Ja sam ona koja zove tatu (u Belom Manastiru) da mu kaže da joj curi voda iz lavaboa (u Osijeku). Pa zatvori vodu i zovi majstora. Aha. Vidi stvarno. To se može. Nisam ja inače nesnalažljiva. Ja sam samo plačipička.

Prošle godine, na godišnjem odmoru u Grčkoj, pokazala sam sama sebi, a i svima drugima, da stvarno jesam snalažljiva. Tada sam pomislila da me i plačipičkastost prošla. Sama sam ishendlata ugriz psa lutalice. I sam događaj, i ranu, i hodanje dva kilometra do doktora, i samog doktora (Grk koji priča srpski!), i čišćenje i zamotavanje rane. Mamu i tatu sam zvala tek u trenutku kad me trebalo voziti do obližnjeg mjesta da kupim cjepivo protiv tetanusa. Bila sam ponosna na sebe. Ponos me malo kasnije prošao kad sam počela plakat da ću dobit bjesnoću, a i bila sam doslovno bijesna na psa koji mi je upropastio daljnje planove koji su morali biti odgođeni.

Zagrebačko seljenje mi je četvrto seljenje u životu. Svaki put sam bila malo plačipičkasta. Svaki put je bilo zbog nečeg teško i svaki put se nešta dogodilo. Seljenje u Osijek je bilo prvo i zato samo po sebi i najteže. U Klagenfurtu sam, recimo, dva puta žestoko opalila duž stepenica i jednom udarila iz sve snage kralježnicu na rub prozora. U Ljubljani, između ostalog, nisam imala grijanja (jer je vani 11 stupnjeva i Slovencu je to toplo!) i, prilikom šminkanja, izlila mi se poveća količina tuša u oko, a ja nosim leće.

Ali mislim da nisam nikad bila ovakva. Ne mogu spavati kad je nevreme. Kad mi neko zvoni u stanu, 15 minuta ni ne trepćem da ne bi čuo da sam tu. Nekim dijelovima Zagreba po noći ne volim ići sama. Dobijem fras na smrdljivog martina u stanu. Dok recimo u Osijeku držim otvorene sve prozore i balkonska vrata dok je nevreme i spavam ko beba. Kad mi neko zvoni, ne otvaram, ali se ni ne pravim da nisam u stanu. Hodam po najmračnijim ulicama u gluvo doba noći bez ikakvog straha i neugode. Smrdljivog martina, koji se uvuče u plafonjeru, izvlačim tek sljedeći put kad mijenjam sijalicu.

Sad se svega živog bojim i ne volim biti sama. I to je zato što je ovo seljenje bilo neplanirano. Za Osijek, Klagenfurt u Ljubljanu sam imala dovoljno vremena da se priviknem na činjenicu da se selim. Jer su sva tri bila planirana. Zagreb se dogodio neplanirano i u mjesec dana sam samo otišla. I još uvijek se na to privikavam.

Svakim mojim dosadašnjim seljenjem su se dogodile i predivne stvari. Upoznala sam predivna nova mjesta i nove ljude. Studirala i radila vani. Živjela u predivnim manjim i većim gradovima. Počela raditi posao bliži mojoj struci. Svagdje se nauči nešta novo. Svagdje naučiš i nešta novo o sebi. Jer one manje lijepe stvari te opamete i ojačaju. Formiraju nekog novog tebe. Ja sad recimo znam da ne treba čistit metlicom ispod stola iznad kojeg je otvoren prozor i onda se naglo ustati. Udarit ćeš kralježnicom u rub prozora. Sada znam kako koristiti nove tuševe, a da si ne poplavim oko. A znam i kako se na ekstremno glup način može izazvati poplavu. Sve su to životne lekcije. Sad znam biti pažljivija i pametnija.

Kad se prvi put odseliš, naučiš još nešto jako bitno. Kad se dogodi nešta loše, nema one instinktivne reakcije digni slušalicu i zovi mamu i tatu. Bilo da je udaljenost između vas 30, 300 ili 500 km. Jer u većini slučajeva ti ne mogu pomoći i nema nikakve koristi zvati ih. Mene to nije nikad spriječilo. Ja sam neki dan u ponoć mami tipkala da imam ogromnog skakavca u sobi jer je to njoj u ponoć i 306 km (po google mapsu) na istok vrlo bitna informacija. Ako joj takve stvari ne kaže odmah, onda joj kažem kasnije. Ipak sam ja radio Mileva od malena.

Znam da ovakav tip kockanja nije za svakog. Otići od nečeg sigurnog u nešto nesigurno s većim troškovima. Ali ja imam taj problem. Meni se teško pomirit da te neko maltretira, iskorištava i da ne možeš napredovat. Na mater me boli nepravda, a na oba roditelja mi novci nisu najvažniji (iako ih poprilično dobro znam potrošit). I zato se kockam. Jer se neću pomirit. I jer mislim da ima i može bolje. Ali ako ne probaš, nećeš nikad ni saznat, jel tak?!

U potpisu,

Plačipička Plačipičkić

2 responses

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s

%d bloggers like this: