U tom Somboru…

…svega na volju.

Kako sad Sombor, a prije više od dva mjeseca sam se pripremala za London i od onda se ne zna jesam se pripremila kako treba?! Ukratko – nisam. U Londonu se svašta nešta izdogađalo i uopće ne znam od kuda bi počela. I tako je prošlo već više od dva mjeseca. Dok sam ja posloživala utiske i (ne)zgode iz grada koji želim posjetiti zadnjih deset godina. A bila sam i bolesna. Većinom u glavu, malo u šlajm i alergiju. Ali sadila sam luk i cvijeće. Bit će bolje. Bit će i o Londonu. Naširoko. Ali sad prvo o Somboru. Iako to nije redom. Mislite vi da je meni lako to tako bez reda?! Ali nekad je to tako. Nekad nema reda, ni plana, ni programa, a u glavi bućkuriš na đuturasto. I to je skroz i čisto u redu.

Sombor je od mog rodnog Belog Manastira udaljen 50-ak kilometara. Ja sam u životu u Somboru bila puno puta. Bio je taj jedan period, dovoljno nas svakodnevno vraćaju u njega, iako je bio davno, da bi se tome sada posebno posvetili, u kome smo dosta vremena proveli u tom gradu. U Somboru sam naučila voziti bicikl. U Somboru sam prvi puta bila u kazalištu. U Somboru mi je doktor dijagnosticirao alergiju. Kasnije je došao period kad smo išli svaku subotu na jedan dan. Tata u Vojvođansku banku programirat ono šta programeri već programiraju, a mama i ja u shopping i prošetat. I onda svi troje obavezno i nezaobilazno kod Dva brata na burek i jogurt. Kasnije kod Duška Dugouška, koji i dan danas tamo stoji, na kokice. Voljeli smo tamo ići i svima troma nam je taj grad prirastao srcu, ali s vremenom su se naši odlasci prorijedili.

I tako smo se nas troje, kao i prije puno godina, zaputili u subotu u Sombor na jedan dan. Ono što nije isto kao i prije puno godina je činjenica da nas je ovaj puta bilo četvero. Četvrti član, široj javnosti poznat kao moja osoba, skroz neplaniran i po nikakvom redu i programu pridošao u moj život, veselio se svom prvom putovanju u Somboru. I rebarcima. Čiji miris se na daleko čuo. A nas troje smo se veselili ponovnom susretu s gradom iz kojeg imamo lijepe uspomene.

Sombor vam je super za izlet na jedan dan. Možda ne baš po hladnom vjetru po kojem smo mi išli pa smo zato možda šetali manje nego što bi inače, ali stvarno je bio smrz. Ako se zaputite, bez obzira gdje živite, toplo i najiskrenije preporučam ići preko graničnog prelaza Batina. Iako ja pamtim svašta s te granice. Kad nam naši nisu dozvolili da prenesemo sadnice luka i rekli nam da ih bacimo u Dunav. Kad su nas, opet naši, za’ebavali za linoleum koji smo baki kupili. Ali to je bilo nekad. Danas na ovom graničnom prelazu nije gužva kao na svima ostalima, a Sombor je i onako na tu stranu. Ono što je i nama bilo iznenađenje je da se preko granice popravlja asfalt što vaš lišava truckavog iskustva besplatnog peglanja celulita ili blagog potresa mozga, zavisi kako gledate, ali vam omogućava da do Sombora dođete lakše i brže.

Mi smo po tom subotnjem smrzu prošetali oko Županije pa smo preko Trga cara Uroša prešli na pješačku zonu Kralja Petra I. Prije smo puno puta šetali tom pješakom zonom. Dok je bila drugačija nego danas. Dok su devize prodavali na svakom ćošku. Lijepa je to šetnica sa razno-raznim trgovinama, pekarama, slastičarnicama, a tu je i velika robna kuća. Što se Županije tiče jedna informacija za one koji žele znati više. U jednoj od njenih soba nalazi se slika Ferencza Eisenhuta Bitka kod Sente i svojom veličinom od 7×4 m najveće je ulje na platnu u Srbiji. Ako istu želite vidjet, morate se najavit.

1
2
Iako on godinama sjedi na somborskoj pješačkoj zoni, prvi puta sam se slikala sa Lazom Kostićem, srpskim pjesnikom poznatim po pjesmi Santa Maria della Salute. U blizini je i somborska pijaca. Vrlo bogata izborom i nama jako prihvatljiva cijenom. Blizu je i Narodno pozorište Sombor za koga kruži priča da je vrlo slično osječkom samo u manjem izdanju. Sve vam je u Somboru blizu i ako niste nikad bili imate šta vidjeti. Ja ga još pamtim kao poprilično zelen grad. I iako se on do danas promijenio i dalje je ostao zelen. Pun drveća i parkova.

3
4
Umori se čovjek od hodanja i smrza. Ovaj put smo ručali u etno-restoranu Fijaker koji se nalazi odmah iza karmelićanske crkve i samostana. U predivnom Parku heroja. Restoran je poprilično prostran tako da prima veliki kapacitet ljudi i unutra i vani. Jako je lijepo uređen u etno-stilu. Lagana i tiha muzika kao pozadinska buka koja ti dopušta normalno pričanje sa s kim god da jesi. Osoblje iznimno ljubazno. Hrana fina, a porcije velike. Ogromne. Cijena pristupačna.

5
6
7
Mi ovaj put nismo jer smo se najeli, ali za zasladit se preporučam poslastičarnicu Dubrava koja se nalazi odmah iz robne kuće na pješačkoj zoni. Mama kaže da smo mi tamo nekad jeli sladoled. Toga se ne sjećam. Ja sam u novije vrijeme tamo jela kolače i bili su fini.

Prošetali ste i pojeli ste. Prije nego se vratite kući, nemojte zaboraviti još svratiti i u supermarket u Bezdanu ispred kojeg je parkirana hrpa belomanastirskih tablica od kojih su, vrlo vjerojatno, bar jedne od vašeg komšije. Za nekog jeftinije cigarete, alkohol i gazirani sokovi, a za neke vegeta, beze kore i kore za princes krafne te srpski slatkiši. Jer ako šta Srbin zna dobro napraviti to su slatkiši.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s

%d bloggers like this: