Kod kuće se najbolje pjeva i pleše

Znate vi svi vrlo dobro da sam vam ja sve po planu i programu. A ako ne znate, evo sad znate. Od poslovnog do privatnog. Što u poslu nije ni malo loše. Sve one hitne i neplanirane taskove koji odjednom iskoče isto tako dobro hendlam jer sam hitra na mater pa sve ono planirano brzo završim pa uvijek imam dovoljno vremena i za sve ono neuplanirano. Win-win.

U privatnom životu sam spontana tako što nisam. Ja nisam nikad bila osoba koju ćeš nazvati i pitati šta radi i kad dobiješ odgovor ništa, reći joj ajmo na kavu za pola sata. Kakvih crnih pola sata! Jel’ negdje stoji da mi danas idemo na kavu? Ne stoji. Šta ti onda pada na pamet! Ja sam isto tako osoba koja ima cijelu agendu kad ide na put. Zna se koji dan se šta obilazi i gdje se koji dan jede. I nema labavo. Držimo se agende. Po planu i programu. Osim kad mi bankovna kartica ne radi, otkaže mi se let ili me ugrize pas lutalica. Onda nema ni agende, ni plana, ni programa.

Trudim se. Puno se trudim zadnjih godina. Puno lakše i hendlam neplanirane situacije. Šamar mi je lupila 2014. kad sam potpuno neplanirano i neželjeno završila na studentskoj praksi u Ljubljani. S razlogom. Kojeg sam tek kasnije saznala. To je jedna od najljepših neplaniranih stvari koja mi se dogodila u životu. Uđu ti tako u život i ljudi koji nisu bili po nikakvom planu i programu, a bez kojih sad ne možeš zamisliti svoj život.

Neplanirano se znaju dogodit predivne stvari. Neplanirano se znaju dogoditi i one bezvezne, ružne i teške. Lekcije. A zadnja su se dva-tri mjeseca ove, nadasve čudne, godine nekako ušamarala. I mislim da u tome pravo uživaju. Bit će to sve dobre lekcije, znam, ali svejedno nije lagano kad te šamaraju. Ništa ne ide po planu i pogramu. Sve nešta kako ja nisam planirala. I kako ja ne bi. A niko me ništa nije ni pitao.

U listopadu čak ni posjetu kazalištu nisam mogla isplanirati kako treba jer glavna glumica uopće nije mislila na mene i moje planiranje i odlučila se razbolit. Predstava odgođena. Ali prije desetak dana sam skroz neplanirano, i s kartama kupljenim u zadnji tren, završila upravo na toj istoj predstavi. Iako nisam osoba koja vjeruje da se sve događa s razlogom, nekad se nešto ipak dogodi s nekim razlogom. A postojao je razlog. Ta predstava je morala biti odgođena. Morala je biti odgođena zato što sam ju ja morala pogledati između ovih svojih životnih šamara kraja godine. Ne prije. Sada.

U predstavi Doma je najbolje (Lapin Lapin) u izvođenju zagrebačkog satiričkog kazališta Kerempuh ništa ne ide ni po kakvom planu. Tata je dobio otkaz. Najmađi sin, poslan na zemlju od strane izvanzemaljaca, ima problema u školi s francuskim. Srednjeg sina traži policija jer izrađuje lažne dokumente za izbjeglice, a u stvari se upleo i s nekim likovima koji izrađuju bombe. Najstariji sin je vječiti student medicine, bar je to ono što mama i tata vjeruju, a on je u stvari haker koji ruši bankarske sisteme i kojeg, također, traži policija. Jedna kćer se odlučila rastati jer joj je muž rekao: Dodaj mi sol. Druga neodlučna kćer je na dan vjenčanja ipak odlučila reći: Ne.

I tako se, u kuću, u kojoj ih je početno samo četvero: tata, mama, najstariji i najmađi sin, vraćaju i preostalo troje djece. Plus zaručnik neodlučne kćeri. Plus jedna starija i usamljena komšinica. A mama ništa od toga nije planirala. Ni otkaz, ni francuski, ni policiju, ni rastavu. Niti da u malom stanu spava toliko ljudi, a niti da hrani toliko ljudi s novcima koje nema. I tu dolazi do konflikata, ali i humorističnih i satiričnih situacija. Predstava nije lagana. Nije za mozak na pašu. U dijelovima surova. Ali je zato tako dobra.

Svi se mi s neplaniranim životnim situacijama nosimo na neki svoj način. Ja puno plačem. Ili, kad me recimo ugrize pas lutalica, od adrenalina sve lijepo smireno po odrasli odradim. Onda plačem kasnije. Ljutimo se. Stresiramo. Frustriramo. A postoje i oni koji to mogu staloženo, mirno, racionalno i hladne glave (Šta s vama nije u redu pa se ne živcirate i ne ljutite ko sav normalan svijet?!). Imaju i likovi iz predstave svoj način na koji se nose sa svim onim nepredviđenim. Kad im voda dođe do grla i kad se svi sa svima posvađaju. Oni plešu. Zastanu, uzmu šta ko prvo uhvati pod ruku, proizvode muziku, mumljaju i plešu.

Ja sam to prije radila. I to jako često. Bilo u svojoj sobi u Belom Manastiru ili duž cijelog svog stana u Osijeku. I uvijek kad vani padne mrak. Pogasila bi sva svjetla, stavila mp3 u uši, pojačala svoju najdražu muziku na najjače i plesala. I pjevala. I smijala se. Samo pod svjetlom koje bi izvana prodiralo u sobu/stan. Sama sa sobom. Plesala bi ko da sutra ne postoji. Ganula bi i noge jer sam plesala u čarapama po parketu i zato sad imam par bangavih, dva puta svaki uganutih, gleznjeva. Bilo je tu i znoja. Ozbiljno sam ja to plesanje shvaćala. Ali sam se i neizmjerno zabavljala. I nakon toga sam se uvijek osjećala super. Jer ne možeš pjevati i plesati i biti potišten.

A onda sam prestala. Prestala sam otplesavat sve ono što me tišti. Prestala sam pjevat i plesati čisto i jedino zabave radi. Uopće se ne sjećam kad sam to zadnji put radila. I zato je meni predstava trebala upravo sada. Da me podsjeti na jednu dobru naviku koju sam godinama njegovala. A ponekad usvojimo niz nekih prgavih navika i zaboravimo na onu jednu ljekovito dobru.

Pjevajmo! Plešimo! Ganimo noge od plesa. Znojimo se od plesa. Isplešimo sve ono loše, a plešimo za sve ono dobro. Ja znam da ja hoću.

A nekad treba i pošteno isplakat. Manje ćemo piškit.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s

%d bloggers like this: