Laku noć, prijatno

Prije skoro točno dvije godine prvi puta sam bila na koncertu Đorđa Balaševića. Mama i ja, obadvije rokerice u duši, odlučile smo ići iz čiste znatiželje. Da vidimo zbog čega se diže tolika prašina. Ja sam prije tog koncerta znala točno četiri njegove pjesme: Dođoška; Ringišpil; Svirajte mi jesen stiže, dunjo moja i Devojska sa čardaš nogama. Mama možda i manje. Iako su generacija, a plus i to što je ona novosadski student u vrijeme kad je Đole bio tek na početku karijere. Najbolji je to koncert na kojem smo ikad i jedna do tada bile. A postoje izvođači koje bi obje prije izabrale nego njega.

Prije sedam dana bile smo drugi puta. Podosta sam se i dvoumila hoću li ići u postkvazigripoznom stanju. Ali onda sam si nešto kontala da ako Đole može pjevat mjesec dana nakon infarkta i četiri ugrađena stenta, mogu i ja sjedit i slušat. I pjevat. Jer ovaj put sam znala gotovo sve pjesme. Pjevala sam u glas s čovjekom koji se na pozornici pojavio u majici sa svojim likom koji se drži za srce, i njegovim bendom, a svi odreda se pravo šegače i zabavljaju na pozornici. Ovo je najbolji koncert na kojem sam do sad bila. Sad, nakon dva koncerta, iako sam znala i odmah nakon prvog, znam i u čemu je prašina. Prašina je u mašineriji koja stoji iz Đorđa Balaševića. Vrhunska tehnologija bez razvučenih žica po sred pozornice. Vrhunski bend. Vrhunska scenografija. A on, onako nonšalantno, u robi ko da je sada izašao iz svoje dnevne sobe dođe i – pjeva. Vrhunski.

Ne može se opisati riječima kakva atmosfera je vladala prošli petak u Gradskom vrtu. Kad je Đole u pitanju, uvijek je prisutna ta neka posebna atmosfera, ali ovoga puta emocije su bile malo veće, šega malo jača i pjevalo se malo glasnije. Mislim da nam je to nekako svima prisutnima u dvorani baš trebalo. Pogotovo ovako na kraju godine kad zbrajamo i oduzimamo. Pogotovo pri ovakvom kraju godine gdje malo-malo čuješ vijesti ili da je neko prekinuo dugogodišnju vezu/zaruke ili da je neko umro. Trebalo nam je malo šege. Trebalo nam je pjesme. Trebalo nam je tog Balaševićevog duha. Trebala nam je sama činjenica da postoji neko ko mjesec dana nakon infarkta i četiri ugrađena stenta izađe na pozornicu i pjeva više od tri sata bez ikakve pauze, bez da ijednom sjedne i bez da ijednom popije vode. Sa 66 godina. I još turi svoj lik na majicu gdje se drži za srce i šegači se da je nekoliko dana proveo na Institutu.

Ne znam kako vama, ali meni je ova 2019. bila nadasve plačipičkast godina puna korisnih lekcija. Početkom godine sam, recimo, izazvala poplavu u iznajmljenom stanu jer sam nekad pametna ljubi me majka, a nekad nisam. U sred proljeća u Zagrebu je bilo nevreme koje je čupalo krovove što nije lijepo kad si u iznajmljenom stanu gdje vuče od ispod ulaznih vrata, ventilacije iz kupatila i kuhinje i stolarije u sobi koja starošću datira iz bivše države. Ne nužno Jugoslavije. U tom istom stanu imala sam od smrdljivih martina, preko skakavaca do nekih vrlo čudnih letećih mravi. Imala sam bliski susret s inkasatorom. U nekoliko navrata nisam imala tople vode, a u jednom navratu nisam imala ama baš nikakve vode. U drugom navratu nisam imala ni grijanja ni tople vode u zimu. Između sam puno plakala. Stresirala se. Dramira. Bojala se. Suočila se s činjenicom da sam se promijenila od neke mlađe Sonje. Bježala od same sebe. I da završimo godinu u revijalnom tonu prvo sam se razbolila u glavu pa sam se onda i stvarno medicinski razbolila. Lekcije.

A s druge strane bila je ovo godina Novog Sada, Hamburga, Londona, Beograda, Sombora i dva puta Danske. Bila je ovo godina novih poslovnih izazova. Bila je ovo godina dobrih restorana, slastičarnica i kafića. Bila je ovo godina važnih prijateljskih i veznih godišnjica. Bila je ovo godina dobre literature. Bila je ovo godina dobrih filmova i serija. Bila je ovo godina dobrih kazališnih predstava. Bila je ovo godina ugodnih iznenađenja. Bila je ovo godina novih prijateljstava. Bila je. Takva svakakva kakva je. Idemo sad dalje.

Nemojte bit plačipičkasti, budite hrabri, budite pametni da vas ljubi majka, pazite na sebe i svoje bližnje i šegačite se što više. To nam svima želim u ovoj okrugloj godini koja dolazi. A svima nama iz 90.-e sretan ulazak u velikih tri nula. U godine gdje ćemo i dalje biti neozbiljni, gdje nećemo odrasti i gdje nećemo znati šta sve želimo od života i gdje se vidimo za pet godina.

2020., molimo te da se središ i prije nego si počela. Puno očekujemo od tebe. Ali mislim da ćemo svi, za početak, biti zadovoljni samo za zdravljem i u glavu i u medicinu. I mrvom sreće. Ostalo lako ćemo.

2019., laku noć, prijatno. Bila si mnogo cirkusasta.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s

%d blogeri kao ovaj: