Izvanredne vijesti

Moje putešestije iz Londona morat ćemo nakratko prekinuti izvanrednim vijestima. Bitne su. Velike su. I dvije su.

Ove retke danas pišem po stoti put. Sto puta sam, u protekle skoro točno tri godine, sjela, nekad i polulegla ili legla, na raznim mjestima, i pisala tekst. Sto postova. Sto objava. Nekad dugih. Nekad kratkih. Nekad ekstra kratkih. Nekad sam pisala češće. Nekad rjeđe. Jer nekad je to tako. Nekad imaš puno za reći, a nekad nemaš ništa. Nekad ide, a nekad jednostavno ne ide. Svaki post bila sam 100% ja. Kroz svaki se moglo malo više upoznati kakva ja stvarno jesam. Moja mišljenja, moja ponašanja, moje (ne)zgode, ponekad i od mojih najbližih ili poznanika. Nekad sam pisala smijući se na sav glas, a nekad i plačući. Ali uvijek sa žarom jer drugačije ne želim. Čak i onda kad sam morala tjerat samu sebe da krenem s pisanjem. A događalo se i to. I onda kad bi krenula pisati, svaki, ali svaki put sam se pitala pa zašto mi je toliko trebalo da se natjeram raditi nešto što volim. Nešto što me, u stvari, neizmjerno veseli i opušta. Pisanje je moj ispušni ventil. Zadnja dva-tri mjeseca nisu baš bila najlakša. Moj mozak je više kontrolirao mene nego ja njega. Pisanje je jedina stvar koja me iz toga malo izvlačila. Jer kad pišem mozak je tu, sa mnom, fokusiran, pod mojom kontrolom i ne misli ni na šta drugo. Pisanje je moj lijek. Moja terapija. Za bilo koju bolest.

Druga izvanrednica današnjih vijesti je ta da, dok ovo pišem, sjedim u polupraznom stanu u Zagrebu. Moje stvari su otišle. Bar velika većina njih. Uskoro ću i ja. Spakirala sam se četvrti puta u životu. Dala otkaz. Jer znate nije vam ovo za mene. Bilo je čak trenutaka kad sam pomislila koji me đavo tjerao da dođem. Iako nikad u životu nisam razmišljala na taj način i žalila za odlukama iz prošlosti. Da me taj neki đavo nije natjerao da dođem, ne bih znala ono što znam sada. Jer nakon malo više od godine dana života u velikom gradu, o čemu je često maštala mlađa Sonja, današnja, sad već velika i odrasla Sonja, shvatila je da to ipak ne želi. Ne želim da mi hrpa vremena treba s jednog kraja grada na drugi. Ne želim hladnoću velikog grada gdje vrlo često niko nema vremena ni za šta i ni za koga. Ne želim užurbanost. Ne želim nervozu. Ne želim bezobzirne ljude na ulici ili u gradskom prijevozu. Ne želim preplaćene stanove koji nisu u stanju za kakve ih izdaju. Nemojte me krivo shvatiti ima toga svega i u manjim gradovima, ali u manjoj mjeri.

To je samo jedan od razloga. Pare su isto jedan od. Može se s mojom plaćom živjeti u Zagrebu. Daleko od toga da ne može. Ali ne onako kako bih ja htjela. Mnoge stvari si ne mogu priuštiti jer su ovdje skuplje. I onda ne mogu pohađati aktivnosti koje volim i koje me vesele. Jedni od razloga su i moja vezanost za moje roditelje, moja baka i njeni domaći proizvodi, prijatelji koji mi fale. Ljubav je isto jedan od razloga. Naravno. Ništa bez ljubavi. Osijek je ukrao moje srce. U svakom pogledu.

Da. Ovo nije još jedna priča o tome kako je Osijek grad duhova (kosa mi se diže na ovu izjavu, ali o tome ćemo nekom drugom prilikom) i kako svi od tamo odlaze. Ovo je priča o tome kako se ja vraćam. Kući. U svoj mir. Jer Osijek je moja komfor zona. U životu sam se jako puno puta tjerala izlaziti iz svoje komfor zone. Previše puta. Da bi rasla. Razvijala se. Napredovala. I mislim da se to nekad jednostavno mora. Ta borba vrlo često nije lagana, ali to je borba u kojoj moramo pobijediti. Zbog sebe samih. Ali ovdje povlačim crtu. Iz ove komfor zone ne izlazim. Neću. Jer ovo i nije obična komforna zona. Ova je drugačija. Ovo je moja komfor zona u kojoj ja rastem, razvijam se i napredujem.

Strašno mi je falio Osijek. Strašno mi je falilo da svukuda idem biciklom ili pješke i da svukuda brzo stignem. Falile su mu moje šetnje oko mostova ili do ZOO hotela nedjeljom ujutro. Falila mi je promenada. Falila su mi moja mjesta. Moji tečajevi. Moja joga. Moji ljudi. Moj mir. Mir koji imam u Osijek. Kod kuće.

Prvog dana nove godine bio je predivan sunčan dan i odlučila sam otići u svoju šetnju oko mostova. Ja, Balašević i još poneki drugi kantautor. I šetajući sam shvatila da sam sto posto sigurna. Odluka koju sam donijela je ispravna. I vrlo jednostavna. U stvari i logična. Nema tu neke filozofije. Ja želim živjeti u Osijeku. Ja želim živjeti kući. Sve sa svim komarcima.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s

%d blogeri kao ovaj: