Novi Sad je uvijek dobra ideja

Godine 2009. iz točno tri, sad nebitna, razloga odlučila sam ne studirati u Novom Sadu. Iako sam od šestog razreda osnovne škole govorila da ću studirati upravo tamo. I nigdje više. A nije ni čudo. Jer cijeli život slušam priče (a i idem tamo). Ja sam dijete dvoje studenata novosadskog PMF-a. Jedne osječke Dalmatinke i jednog pravog pravcatog baranjskog Baranjaca. Koji su se tamo upoznali. I tako je sve krenulo.

Kaže mama da sam bila tri-četiri godine kad sam prvi put bila. Ja se toga, naravno, ne sjećam. Sjećam se puteva poslije. Sjećam se da smo često išli. Sjećam se posjeta prijateljima i kumovima. Sjećam se Futoške pijace. Sjećam se Dunavskog parka. Sjećam se košave na Petrovaradinu. Sjećam se toj jednog lijepog osjećaja koji sam imala svaki put kad bi tamo došli. Osjećaja koji je i dan danas prisutan.

Mojoj osobi i meni Novi Sad je posebna destinacija. Odlučili smo da ćemo ići jednom godišnje. Tako da je moj povratak kući iz Zagreba značio i bukiranje vikenda u Novom Sadu.

Krenuli smo u petak direktnim autobusom koji s osječkog autobusnog kolodvora kreće u 15:45 sati. Autobus je stigao na vrijeme, što znači oko 18:30 iako je na hrvatskoj granici pao sistem pa smo i jedno određeno vrijeme čekali. Iako su moja dosadašnja iskustva s te granice poprilično pozitivna. Ako niste nikad išli u Novi Sad preko Iloka, onda se prvo pripremite na krivudav, a zatim, preko granice, ekstremno drndav put. Ja svaki put drmnem tabletu protiv muke. Za svaki slučaj.

Od novosadske autobusne stanice smo prošetali do apartmana koji smo rezervirali. Apartman je u samom centru grada i trebalo nam je oko pola sata. Postoje, naravno, opcije i gradskog autobusa i taksija. Obje opcije će vas izađi vrlo povoljno. Mi volimo šetati. Ili brzo hodati pošto moja osoba baš i ne razumije koncept šetnje.

Nakon što smo se smjestili znali smo već gdje idemo. Na križanju Zmaj Jovine i Modene smo na kratko stali u Pandoru da mi se kupi uskršnji poklon. Bilo je već oko osam sati. Navečer. Trgovine i dalje rade. A onda smo se zaputili na adresu Jevrejska 42. Tamo se nalazi Balans. Balans je palačinkarnica koja radi od 0 do 24 i ima predivnoće od palačinki. Postoje gotove kombinacije slanih i slatkih palačinki koje možete izabrati, ali možete i sami praviti svoje kombinacije. Jednu slanu palačinku sa salamom i vrhnjem i jednu slatku s bijelim eurokremom i višnjama smo platili 365 dinara. Što je oko 23 kn. Za obje. Skupa. Što je smiješno. I to nije mala palačinka. Mislim mene ovo i sramota reći, ali moja osoba kad tamo uzme slatku palačinku ne može ju ni pojest cijelu.

1
Subotu smo započeli s doručkom u Špajzu salaša 137 na adresi Trg republike 18. Što je nama bilo ispred zgrade apartmana u kojem smo bili smješteni. Za Špajz znam od prije. Znala sam za njega i kad smo prvi puta bili u tom istom apartmanu. Ali tek sam sada bila prvi put. Što je moja greška. Vikendom od 9 do 13 sati poslužuje se doručak u obliku švedskog stola. Dobijete tanjur i birate šta vas volja. I koliko vas volja. Kobasice, jaja, sirevi, proja, pite, riža na mlijeku, čokoladni kuglof. Nema čega nema. Mislim da je ovo prva situacija u našoj vezi kad sam ja pojela više od njega, a da je slano u pitanju. Doručak košta 500 dinara i jedete koliko god želite. Mi smo dva doručka i dva domaća cijeđena/hladno prešana/kako god da se to zvalo soka od maline od dva i pol deci platili 1400 dinara. Što je oko 90 kn. U Špajzu se može popiti kava, može se ručati, a mogu se i kupiti domaći proizvodi tipa pekmeza, ajvara, sokova. Unutrašnji prostor nije baš velik, ali postoji i vanjska terasa koja se otvara sa prvim zrakama sunca. Interijer i eksterijer su preslatki.

2
3
4
Nama je sljedeća stanica bio šoping. Najnaporniji šoping u mom životu. Znam ja da većina nas mora intervenirati kod naših osoba jer inače to hoda ko cirkus. Ali ja vam to pustim da samo izabere pa onda, ako se meni ne sviđa, usmjeravam, naravno skroz neprimjetno, na pravi put. A mene je žena vodala po cijeloj trgovini. Da mu izaberem ovo i ono. Ja sam se umorila. Kupovali smo odijelo. Ne za naše svatove, hvala na pitanju. Moram naglasiti da ja nisam osoba koja šopingira kad putuje. Osim suvenira i knjiga na stranskim jezicima. Sve ostalo su manje-više trgovine koji postoje i kod nas i po istim cijenama. Ali. U ovoj trgovine je bilo 70% sniženja zbog selidbe. A njemu treba odijelo. Pa je to trebalo iskoristiti. Komplet odijelo (hlače, sako, košulja i kravata), još jedan sako i polo-majica sve skupa ukupno 1700 kuna. Što je jako dobra cijena.

U Zmaj Jovinoj se nalazi trgovina punim imenom Radionica za izradu predmeta od kože tradicionalnim metodama i trgovinu „Manual“ gdje se njemu, također na sniženju, kupio lijepi novčanik kao uskršnji poklon. A imaju i lijepih torba i kajiša. Nakon tog, još jednog, šopinga otišli smo na meni najdraže mjesto u Novom Sadu – Dunavski park. Park koji se nalazi u samom centru grada. Park koji pamtim od malena. Sjedenje na klupi s mamom i tatom i gledanje labudova kojih danas više nema. Ne znam da li sam ikad iz parka izašla, a da se nisam Đuri uvalila u krilo. I kao mala i kao velika.

5
6
U subotu je bio baš divan sunčan dan. Što znači da su sve stolice kafića na sunčanoj strani Zmaj Jovine bile pune. Mi smo uspjeli ugrabit dvije. Jednu bijelu kavu u šalici od tri deci i dvije ceđene pomorandže od isto tri deci koštalo je 693 dinara. Oko 44 kune. Znate, ako niste nikad bili, ja vam to ne mogu riječima opisati. Ono šta se događa na Trgu Slobode, Zmaj Jovinoj i Dunavskoj. Mislim da nisam to doživjela nigdje, a ja sam poprilično proputovala i doživjela. Tu količinu ljudi. Koja šeta. Sjedi i ispija kavu. Uživa. Korzira. Jer taj dio djeluje baš ko pravo korzo. A ne samo kao put od točke A do točke B. Meni je još fascinantno što u skoro svim lokalima koji se nalaze na tom potezu možeš samo popiti kavu, a možeš pojesti i nešta slano i nešta slatko.

Subotnje popodne bilo je rezervirano za njegovo najdraže mjesto u Novom Sadu. Na adresi Sremska 9. Gastro pub The Camelot. Tamo su najbolja rebarca u svemiru. Tako bar on kaže. Velika, naravno. Iako bi tu porciju jeli mama, tata i ja skupa, on to pojede sam. Gdje to ode u tako malog čovjeka, ne znam. Ima tamo i nekog finog piva, ali ja nesamškolovala pivo pa se neću tu miješati. Hrana je fina, ne mogu reći, i porcije su ogromne. Jelovnik je šarolik pa se može pronaći za skoro svakog po nešto. Interijer je jako lijep. Kad pričam o Novom Sad neću nikad nigdje naglašavati da su konobari iznimno ljubazni jer su skoro svagdje takvi. Camelot ima veliki unutrašnji prostor i veliku terasu. I gužva je. Uvijek. Postoji mogućnost da nećete naći praznog stola ili da ćete hranu dosta dugo čekati što vam konobari naglase. Tako da nije loše rezervirati ili se naoružati strpljenjem. Mi smo veliku porciju rebaraca, hamburgere koje sam ja jela, jednog Knjaza i jedno pivo platili 2000 dinara. Oko 130 kn. Neću to uopće ni komentirati.

7
Dok smo sjedili i jeli razmišljala sam. Ja vam to uvijek. Nema moj mozak godišnji odmor. Ja da živim u Srbiji, osim što bih bila debela od plazme, jaffe, munchmallowa i ostalih srpskih sretnih situacija, ja bih tamo ili crkla ili se propušila, iako sam alergična. Mi smo se od toga odvikli, a tamo je svagdje dozvoljeno pušenje. Pored nas su sjedila tri Ukrajinca ili Rusa, a pušili su ko Turčini. A ti jedeš. To mi se ne sviđa, ali ne može se tu ništa.

Nakon što nam se mrvu slegnulo, otišli smo do Maxija da kupim sretne srpske situacije i nosim kući jer kod nas hrpe stvari nema, a ono što ima iz protesta neću kupovati po većoj cijeni. A onda smo otišli za moju dušu. Iako smo oboje bili siti. Ali stala je jedna kuglica. U Katoličkoj porti je Crna ovca. Ja sam osoba koja će inače uvijek prije izabrati kolač ili tortu nego sladoled, ali Crnu ovcu ću uvijek izabrati. Imaju jako fin, kremast sladoled razno-raznih (ne)običnih okusa. I to nije tako jeftino. 170 dinara. Oko 10 kuna kugla. Ali za ovaj sladoled je to sasvim prihvatljivo.

8
Subotu smo završili poprilično nejedeni i napijeni. I izvrnjeni u apartmanu.

Nedjelju smo započeli tako što je on za doručak pojeo jedan hamburger (od ona dva) koji ja nisam uspjela pojesti u Camelotu pa su nam ga spakovali za ponijeti. Nakon toga smo opet išli u Salaš da ja doručkujem, a on samo popije onaj fini sok od dan ranije. Razmišljali smo i o kupovini soka za kući, ali smo se sjetili dvije vrećurine s koje nismo došli, a s koje idemo natrag pa nas prošla volja. Drugi put.

Za drugi put smo skoro odložili i penjanje na petrovaradinsku tvrđavu. Jer je vrijeme bilo u PMS-u. Izgledao je kao da bi mogla kiša, košava je odlučila nedjelju ne duvat za razliku od prijašnja dva dana, temperatura je skočila gore i vrtile su se vrtoglavice. Ali nakon 35-40 ipak smo bili gore. Ja, zakleto dijete ravnice, jedva. I tako svaki put. Nije ni čudo da je moja mama tijekom faksa imala 48 kila kad se gore penjala svake nedjelje. Ima nešto u tome kad se popneš. Bila sam na puno višljim i puno ljepšim tvrđavama i vidikovcima, ali ovdje ima ono nešta posebno. Malo ljepše. Malo mirnije. Malo spokojnije. Meni je super što gore ne čuješ samo njemački, turski ili engleski, čuješ i srpski. I to puno srpskog. Puno lokalnog stanovništva ide gore na izlet. I to je baš lijepo.

9
10
11
Bilo nam je podosta hrane od petka i subote tako da smo odlučili da ćemo u nedjelju malo lakše. Guglali smo gdje bi mogli i na povratku s Petrovaradina naišli smo na ono što smo htjeli. Restoran Gondola na bulevaru Mihajla Pupina 18. Budući da smo odlučili samo lagano, obadvoje smo pojeli obrok salatu. Vrlo ukusnu i obilnu. Meni je to najbolja obrok salata koju sam ikad jela. A i moja osoba je bila vrlo zadovoljna svojom. Cijena dvije obrok salate i velikog Knjaza: 113,17 kuna.

Vrijeme do polaska kući proveli smo u odmoru u apartmanu. Prije toga smo opet svratiti u Maxi po žito sa šlagom i nekakav plazma sladoled. Da zasladimo za kraj.

Kući smo išli autobusom koji iz Novog Sada kreće u 19:30 sati. Bili smo izmoreni, ali nismo mogli spavati. Pobrinuli su se Srbi da od drndavosti cesta ne spavaju ni vozači ni suvozači. Prošli smo granicu, i kasnije kontrolu migranata, bez problema. U Osijek smo stigli po planu.

Tko nije nikad bio, mora znati da ga Novi Sad neće prihvatiti kao najrođenijeg. Neće on vas tretirati kao ikakvog rođaka. On će vaš tretirati kao da ste njegovo dijete. I pri tom ćete se dobro zabaviti, svašta vidjeti i dobro najesti. A nećete imati potrebu potrošiti hrpu novaca.

Od sretnih srpskih situacija trenutno mi je ostala samo situacija jer sam sve ostalo pojela.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s

%d blogeri kao ovaj: