Ispovijest jedne provincijalke

Da mene neko sluša mislio bi da imam krizu stanovanja. A nemam. Iako sam kontradiktorna. Kad me neko u Osijeku pita, onda sam iz Belog Manastira, a kad me neko iz drugih dijelova Hrvatske pita, onda sam iz Osijeka. Pa da razjasnimo. Jer u teoriji sam i iz jednog i iz drugog grada, a u praksi recimo da baš i nisam. Belomanastirka sam do svoje dvadesete što znači dvije trećine života, a Osječanka od tada, što znači zadnjih deset godina od kojih zadnje četiri godine i službeno dokumentovski-prebivališno. U Osijeku ne mogu reći da sam iz Osijeka kad nisam, a i odaje me što bicikla izgovaram po baranjski. Kad me neko iz drugih dijelova Hrvatske pita, normalno mi je reći da sam iz Osijeka kad tamo živim zadnjih deset godina (minus malo više od godinu dana izleta u Zagreb), ali se uvrijedim kad me nazovu Slavonskom jer sam ja Baranjkuša. Tako da teoretski ja sam i iz Belog Manastira i iz Osijeka, a praktično sam samo iz Osijeka. A između svega toga pet mjeseci sam živjela u Klagenfuru, a tri u Ljubljani. Eto. Riješili smo.

Ima jedna zgoda koja se u mojoj obitelji prepričava s vremena na vrijeme. Mislim ima puno takvih zgoda, ali ova sada je bitna za priču. Kad smo mi prvi puta te 90 i neke, nakon svih tadašnjih događanja, došli u Osijek po noći meni su križanja Trpimirove i Europske avenije/cara Hadrijana i Trpimirove i Vukovarske izgledala ko Betlehem. Sve je bilo tako blještavo i svijetlo. I tada je nastala ta famozna rečenica Mama, pa vidi ovdje je dan. Bila su to meni tada svjetla velegrada.

Svjetla o kojima ja sanjam cijeli svoj život. Ne znam da li je to prokletstvo odrastanja u malom gradu ili je do mene, ali oduvijek sam sanjala o velikim gradovima. A onda su se s vremenom snovi počeli ostvarivati. Pariz je bio prvi pravi velegrad koji sam posjetila. Onda su uslijedili i svi ostali. Uslijedile su i dvije razmjene studenata koje su mi pokazale da je sve moguće, samo treba sanjati. Bezbroj naših ručkova u troje prošlo je u mojem blebetanju kako ću jednog dana živjeti u Londonu ili New Yorku. Kad sam posjetila Berlin koji me jako dojmio, dodala sam i njega na tu listu.

Ali bila sam strpljiva. Karakteristika ne tako tipična za mene. Pustila sam da stvari idu svojim tokom. Jer kod mene obično sve ide tako nekako. Prvo na mala vrata. Pustila sam da me manji poslovi, manja iskustva i manji gradovi dovedu do onih velikih. Jer u konačnici uvijek mi se, na ovaj ili onaj način, ostvarivalo sve ono što sam htjela. Ali kao što mi se pokazalo u životu da kad nešto ne želiš, ne znači da to nije upravo ono što trebaš, tako mi se pokazalo da i kad nešto želiš, ne znači da je to baš za tebe.

Moja prijateljica slika. I to jako lijepo. Prvu njenu sliku dobila sam za 28. rođendan. Tematiku je pogodila baš onako kako prijateljica slikarica može i zna. Drugu sliku sam naručila. Naručila sam da mi naslika nekakve nebodere u noći sa svjetlima na prozorima i uličnom rasvjetom ispred. Svjetla velegrada. Ono što nisam znala je da mogu ja od nje naručiti šta god hoću, ali to ne znači da ću to i dobiti. Znate šta sam dobila?! Dobila sam promenadu. Dobila sam Dravu. Dobila sam pješački most. Dobila sam Hotel Osijek. U noći. S uličnom rasvjetom. Dobila sam Osijek.

Sliku sam dobila taman prije selidbe u Zagreb. Baš lijep i simboličan poklon na odlasku, jel’ da?! Samo što tada nisam znala da sam skroz promašila simboliku. Iako su se prije selidbe dogodile neke skroz ne po planu i programu osobe, bila sam spremna. Bila sam spremna za veliki grad, najveći do tada u kome sam živjela. Bila sam spremna za prostrane avenije, strku i buku. A na kraju se ispostavilo da, na moje veliko iznenađenje, nisam uopće bila spremna.

I sad kad sam se vratila, dok šećem Osijekom, često se uhvatim da razmišljam da nisam nikad trebala ni otići. A to nije istina. Jer da nisam, nikad ne bih znala. I dalje bih maštala. I dalje bih sanjala. Mnogi su mi rekli da je problem u Zagrebu, da je bio neki drugi grad ne bi bilo tako. Bilo bi. Bilo bi isto tako. Nije u redu kriviti Zagreb jer nije on ništa kriv, problem je u meni. Jer jedno je doći u Berlin i provesti dva tjedna tamo, jedno je doći u London i provesti šest dana tamo, a nešto potpuno drugo je živjeti tamo. A ja ne želim živjeti u velegradu. Eto. Rekla sam. Veći dio života mislim da želim i sad kad sam probala neka, hvala. Možda nije samo do toga što sam probala, možda je i do toga što sam se ja u međuvremenu promijenila. Promijenili su mi se prioriteti. Ja i dalje želim Londone, Moskve, New Yorke, ali ih želim na ograničen broj dana.

Osjećam se pomalo kao Santiago iz Coelhovog Alkemičara. Tragajući za nečime što mi je cijelo vrijeme bilo ispred nosa. Ili kao da sam izašla iz Balaševićeve pjesme i strpala u kofer sve svoje snove i ambicije. A uopće nije trebalo da se pakiram. Baš je to čudno. Kako se mi mijenjamo. I onda nekako kad to shvatiš, imaš osjećaj kao da izdaješ samog sebe iz tog nekog doba kad si to nešta želio. A u stvari je normalno da nas okolnosti, iskustva i godine mijenjaju.

I sad se opet vraćamo na onu malu Sonju iz 90 i neke u čijim crnim očima su se reflektirala svjetla njoj tadašnjeg velegrada. Malo li je znala da je to jedini velegrad koji će joj ikad trebati.

IMG_6494

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s

%d blogeri kao ovaj: