London 4/6

Dan treći
Iako mi je svaki londonski dan bio lijep i poseban na svoj način, treći dan bio mi je ipak najdraži. Krenuo je vrlo službeno. Prije nego što ću ići u London mama mi je dala funte koje su njoj ostale od njenog zadnjeg posjeta Engleskoj. Posjeta koji je bio prije 15-ak godina. Lijepa jedna svotica funata. Međutim. Long story short. Ispostavilo se da su te funte zastarjele i kao takve neupotrebljive. I to su toliko zastarjele da ih kod nas nigdje nisam mogla zamijeniti za nove. Ljubazni ljudi iz Engleske banke (Bank of England) na moj upit mailom vrlo su brzo odgovorili i objasnili šta mi je činiti. Da se nije radilo o jednoj većoj svoti novaca vjerojatno mi se ne bi dalo jer su me upozorili da znaju biti redovi i da se mora čekati. A ovako je naš treći londonski dan započeo posjetom ovoj službenoj instituciji. Vanjski zaštitar te pita tko si, šta si, čiji si, disbiodevedestprve, šta hoćeš i tek onda smiješ ući. Ući sam smjela samo ja jer sam ja imala posla unutra, a moja osoba je morala ostati vani i čekati me. Unutra ista serija pitanja plus pregledavanje torbe i tek onda me unutrašnji zaštitar usmjerio gdje trebam ići. Gužve nije bilo nikakve. Na samom šalteru, bez pokazivanja ikakvog osobnog dokumenta, jer se ipak nije radilo o toliko velikoj svoti novaca da je to potrebno, vrlo brzo sam stare novčanice zamijenila novima.

Šetajući uz Temzu do turističke atrakcije koju smo odlučili posjetiti taj dan sasvim spontano smo naišli na vrlo veliku i zgodnu suvenirnicu. Nismo mogli odoljeti. Kupili smo čaja, magnetića, ovoga i onoga u obliku double deckera, Big Bena, Tower Bridga i ostalih londonskih situacija. Sve su nam spakovali u dvije papirnate škanicle što je super lijepo ekološki, ali je nezgodno nosati po cijelom gradu čitav dan. A baš taj dan unutar moje torbe nije se nalazila moja lega-lega platnena torba koju inače uvijek nosim tako da mi te glomazne suvenire nismo imali gdje staviti. Jer moja osoba od torbi nosi samo džepove. Pa smo onda mi, ja dijete dvoje matematičara, a on inženjer IT-jevac, najlogičnijom mogućom matematičkom računicom, došli do toga da nam se nikako ne isplati kupovati najobičniju kesu, doduše malo čvršću i s motivima Londona, ali i dalje kesu, za dvije funte kad za dvanaest funti možemo meni kupiti lijepu platnenu torbu s na njoj nacrtanim razno-raznim londonskim situacijama. Upotrebni suvenir za mene. Prodano.

Neko samo s džepovima, a neko sad s dvije torbe na ramenu nastavili smo do turističke atrakcije za koju smo se prije puta dogovorili da ćemo ju detaljnije obići. Platiti ulaznicu i sve. Tower Bridge. Jako nas se dojmio. Toliko da sada, devet mjeseci nakon, na ormaru u našoj dnevnoj sobi stoji maketa Tower Bridgea od 3D puzzli. Jako je upečatljiv i poseban i da ga se samo gleda iz daljine. Onaj pravi, jel. Mada je i maketa upečatljiva. Dojmila nas se i vođena tura unutar mosta gdje smo svašta saznali o povijesti i o mehanizmima rada mosta, tj. dizanja i spuštanja. Stakleni pod na gornjem dijelu mosta je impresivan. Pogled s njega na lijevu i desnu obalu Temze također. Definitivno jedna od top 5 turističkih atrakcija koje sam ikad posjetila. Vrijedi plaćene ulaznice.

3
2
1
Glad nas je treći dan dovela do Borough Marketa – pijace na kojoj se mogu isprobati specijaliteti ića i pića iz cijelog svijeta. Mi smo ju obišli dva puta prije nego smo se odlučili šta ćemo. Odlučili smo se za španjolski štand. Paella i sangrija. Bilo je jako ukusno. Cijena sasvim pristojna. Na pijaci se isto može plaćati karticom što je super jer onda kad daš PBZ-ovu karticu, saznaš da za štandom radi Albanac s Kosova koji zna srpski pa onda malo s njim pročavrljaš. Ovo mi je već drugi takav kojeg srećem u belom svetu. Na izlazu iz pijace naišli smo na punjene krofne. S raznim punjenima. Morala sam. Strpala sam ju u moju novu platnenu torbu za kasnije.

4
Kiša je počela padati. Mi spontano odlučujemo da ćemo ipak ići gore. Iako je kiša i vidljivost možda i nije baš najbolja, ali našli smo se u blizini i zašto ne. Ko zna kad ćemo i da li ćemo opet ikad ići u London. Prije puta nismo htjeli bukirati, iako su nam svi sugerirali da to napravimo, jer nismo znali kakvo vrijeme će biti pa smo mislili da nema mislila da bukiramo sve i kupimo ulaznice i bude nam magla i ništa se ne vidi. Spontano smo tako ostali bez 60 funti jer je cijena ulaznice za jednu osobu za poznati londonski točak (London Eye) 30 funti po osobi. Ali nek ide život. Prije ulaska u staklenu kupolu obavezan je pregled torbi. Ili u mom slučaju dvije. Sjećate se one krofne u mojoj novoj platnenoj torbi?! Postala je malo palačinkasta u transportu i predmet smijeha mnogo simpatičnih ljudi koji pregledavaju torbe. Ne znaju oni da to nije ništa i da sam ja na Eiffelov toranj nosila teglicu Nutelle. Vožnja je trajala cca 20-25 minuta. Iako je paduckala kiša i bilo poprilično tmurno uspjeli smo sve vidjeti. Fora je. Ja inače jako volim vidikovce i u svakom gradu koji posjećujem ih tražim i penjem se tako da je bilo pravo po mom guštu.

5
Četvrti dan
First order of bussiness bio je Znanstveni muzej (Science Museum). Ulaz je, kao i za sve nacionalne muzeje i galerije u Londonu, besplatan. U muzeju se mogu provesti sati. Mi smo tu izgubili dva sata s tim da smo preskakali one dijelove koji nas manje zanimaju i koncentrirali se na one dijelove koji nas više zanimaju. Što podrazumijeva malo više koncentracije na dio s autima jer su jednoj polovici naše zajednice auti s ‘vak’im ili ‘nak’im motorom, s ovol’ko ili onol’ko konja, dok su drugoj polovici ti isti auti lijepi ili ružni, plavi ili zeleni. Muzej je lijep, zanimljiv i poučan. Kako i moj mozak vrlo često, nažalost (ali radimo na tome), živi u budućnosti i onome šta će biti i kako će biti, nije ni čudo da mi se taj dio u muzeju najviše svidio (mada mi se jako svidio i dio o povijesti svemira). Dio koji prikazuje budućnost znanosti. Blisku ili dalju. Autonomna vožnja, genetske drne-mrnde i slične situacije koje danas, u vremenu kad imamo osjećaj da je sve izmišljeno i sve imamo, ne možemo ni zamisliti.

6
7
Na kratkom putu između stanice metroa i muzeja prošli smo pored restorana imenom Comptoir Libanais koji nam je odmah zapao za oko. Izgledao je lijepo, bio je pun, bio je blizu muzeja i hrana je izgledala fino. Izgledao je obećavajuće iako se radilo o libanonskoj kuhinji, a ženska polovica naše zajednice, iliti ja, nije baš od eksperimentiranja i egzotične kuhinje. Međutim, poslije obilaska muzeja otišli smo ipak tamo na ručak. Osim što je restoran baš lijepo uređen u tom nekom istočnjačkom štihu i ima odlučnu uslugu, hrana je, također, bila jako ukusna. Oboje smo jeli različite obrok salate, neko sa sirom i mesom, a neko samo sa sirom, te uz to humus i pita bread – jedna vrsta spljoštenog kruha karakterističnog za kuhinju Bliskog istoka. Uz to smo pili nekakve hladno prešane sokove u kombinaciji raznog voća i povrća. Bilo je stvarno odlično. Jedino je meni sve skupa bilo mrvicu prementastično. Lako što je moj hladno prešani sok imao listove mente, to daje malo svježine, problem je bio što je i moja salata sadržavala podosta listova mente pa mi je sve to skupa bilo previše, a inače volim mentu. Cijena ovog našeg obroka bila je sasvim pristojna za ono što smo dobili.

8
Na putu do sljedeće destinacije toga dana doživjeli smo pravi London. Doživjeli smo Veliku Britaniju u svoj svojoj kišnoj čaroliji. Padala nam je kiša i dan ranije, ali ne ovako. Ovo nije padalo ko iz kabla. Ovo nije lijevalo. Ovo nije bilo ni it’s raining cats and dogs. A ne. Ovo su iz kabla lijevale mačke i psi. Toliko je padalo da se na metro-stanici stvorio čep jer ljudi, a među njima bili smo i mi, nisu htjeli izlaziti iz stanice jer nema kišobrana koji bi te zaštitio od takvog pljuska. Bez kišobrana da ne govorimo. Radnici-redari počeli su praviti reda jer je u jednom trenu u stanici bilo toliko ljudi da se više nije moglo ulaziti ni izlaziti. Kiša se mrvicu smirila, tek toliko da te kišobran može koliko-toliko zaštititi, a mi smo brzim korakom i pod jednim (mojim) kišobranom otišli da kupimo drugi. Ali ne bilo kakav. I ne bilo gdje. James Smith and Sons trgovina je kišobranima. Pravim. Britanskim. Ručno rađenim. I time se tradicionalno bave desetljećima. Nakon pomnog razgledavanja, moja osoba se odlučila. Klasičan crni veliki kišobran s drškom na čijem kraju je izrezbarena glava lava. Upečatljiv i upotreban suvenir. Od gospode koja rade dobiju se uputstva i kako se kišobran slaže jer ne može se to slagati kako hoćeš i bez veze. Gledali smo i meni mali sklapajući kišobran, ali ja sam emotivno vezana za moj mali sklapajući cvjetni i markom hrvatski kišobran koji nisam baš jeftino platila tako da sam ja svoju kvotu upečatljivih i upotrebnih suvenira ispucala s onom platnenom torbom s naslikanim londonskim situacijama od dvanaest funti.

Gdje smo se točno zaputili nakon kišobranske kupovine nikad nećemo saznati. Znam samo da smo izašli na jednoj stanici metroa i pisalo je da je lijevo Buckinghamska palača (Buckingham Palace) i ja sam rekla Ajmo tamo. Samo tako. Bez ikakve agende. Bez ikakvog plana i programa. Samo Ajmo. Kiša je u međuvremenu prestala, ali smo od stanice metroa do palače gacali po lokvetinama kojih je bilo svuda i bilo ih je nemoguće preskakati. Pa smo se čudili kako se to može dogoditi u zemlji i gradu gdje poprilično često pada kiša.

Uglavnom. Buckinghamska palača. Vidjeli smo je samo izvana. Unutra nismo ulazili. Nama ništa posebno. Zgrada. Vidjeli smo i ljepše.

9
Malo Google istraživanja i pogledom na sat zaključujemo da stignemo. Isto spontano. Jer od trenutka kad sam ja izgovorila Ajmo tamo sve je na ovom putovanju otišlo skroz u spontani klinac. Pogledom na moje prazne ruke i osjetom moje nekako prelagane torbe još zaključujemo da meni mog ‘rvatskog kišobrana nema. Ostavila sam ga samog sa svim onim Englezima od kišobrana u trgovini kišobrana. Klasična kišobranska priča. Kad smo ušli u trgovinu, kiša je padala i kišobran je bio jako mokar pa sam ga stavila na stalak. Kad smo izlazili sijalo je sunce što znači da se nikad niko ne sjeti kišobrana s kojim je došao. A šta sad. Trgovina više ne radi i ne isplati nam se vraćati. Probat ćemo sutra, a ako ga tamo ne bude, imat ćemo izliku da se i meni kupi londonski ručno rađeni kišobran. U trenutku kad shvatiš da ti nema kišobrana koji si platio 250 kuna od muke ti padne šećer. Što je u stvari dobro jer smo se i onako zaputili u Peggy Porschen cakes. Moja osoba je izgubila dio svoje muškosti, ali Bože moj. Jer sve je roza. Jako roza. Sve je ženskasto. Ali najbolji su to cupcakesi koje sam ikad igdje jela. Zalili smo ih čajem. Jer kako drugačije.

10
11
Po povratku u hotel shvatili smo da je ona metro-stanica na kojoj nas je uhvatio pljusak zatvorena jer je poplavljena. Pa smo se opet čudili kako se to može dogoditi u zemlji i gradu gdje poprilično često pada kiša. Čudili smo se još i kako se odmah na svim metro-stanicama izbacuju ploče na kojima se markerom pišu obavještenja koja stanica je zatvorena i zašto. Kod nas bi samo zatvorili. Pa ti znaj zašto.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s

%d blogeri kao ovaj: