“Mala” poduzetnica koja (ne) zna skuhati ćušpajz

Meni se čini da je taj drugi val korone, koji su najavljivali za jesen, skroz promašio godišnje doba pa došao ranije. Mada. Kako je malo-malo danima lijevala kiša i temperatura je bila pravo jesenska, možda i nije. A mi s istoka smo zbog tih valova korone postali čisto nezahvalni. Jer kraj šestog mjeseca je, a mi boravimo vani po gradu (sve poštujući propisani razmak kako samo mi na Balkanu znamo poštivati), u svojim dvorištima, na svojim balkonima bez da smo se i jednom namazali Sinopenom, a inače je u ovo doba godine, kod nas Istočnjaka, potražnja za njim ko trenutno za dezinfekcijskim sredstvima i kvascem. Ako to ne zaslužuje da zastanemo na pet minuta i zahvalimo se uzduž i popreko, ja evo ne znam šta zaslužuje. Jer okej ta korona i sve to, ali, mi, ljudi moji, nemamo komaraca!

Već smo tamo negdje proljetos kad je padao snijeg zaključili da ova 2020. godina ne ide ni po kakvom planu i programu. A opet, u konačnici, kad se sve zbroji i oduzme, kao da sve ispadne baš onako kako je i trebalo biti. Samo ili dužim putem ili na drugačiji način.

Nedavno me neko pitao Kako je došlo do toga? – aludirajući na to da sam sada poduzetnica. Da. Od 25.6. Poduzetnica. Nekako mi je to velika riječ. A ja sebe još uvijek doživljavam malom. Mislim, sa skoro 30 godina, moram mamu zvati da mi objasni kako da napravim ćušpajz. Kako da onda budem velika! Kako je došlo do toga? – dobro pitanje. Uf. Ja jesam maštala da nekad imam nešto svoje, da radim za sebe, da radim ono što želim, da mi bude onako kako sam postigla svojim trudom i radom. Ali sve su to bile maštarije o kojima čak nisam često ni razmišljala jer nisam znala od kud bi to sve uopće počelo. Ja sam tražila poslodavca i firmu gdje će mi biti super. Gdje će mi posao biti super. Gdje će mi plaća biti super. Gdje će mi šef biti super. Gdje će mi kolege biti super. Gdje ću moći napredovati. Utopija – znam. Naivno – isto tako znam.

Kako je do toga stvarno došlo? Puno situacija dovelo je do toga da sam ja danas tu gdje jesam. Važna činjenica u svemu tome je da se ja sa stresom nosim tako što se ne nosim. Voljela bih da se sa stresom nosim onako kako na van izgleda i kako drugi ljudi misle da se nosim. Voljela bih da mogu podijeliti neki pametan savjet kako se nositi s jednim od najvećih neprijatelja današnjice. Ali ne mogu. Meni zuji u ušima, trzaju mi mišići, teško gutam, trne mi vilica, muka mi je, povraćam, plačem i ostale ne tako vesele situacije. I trčkam, da. Ništa bez dobrog starog trčkanja. Ali učim.

Stalan posao u Zagrebu bio je okej. Ali ništa više od toga. Prostora za napredak nije bilo. Plaća za Zagreb nije bila bajna. Ali to nije bio najveći problem. Veći problem, od koga je trnula vilica i kotrljale se suze, bila je udaljenost. Od roditelja, prijatelja i moje osobe. I nije mi sjeo život u Zagrebu. Nije. A teško je to bilo priznati jer oduvijek sam sanjala o životu u velegradu. I onda su mi moja dva najbolja prijatelji, koji me trpe sad već skoro 30 godina, rekli da se vratim. Da nije vrijedno. I onda smo svi troje došli do zaključka – A kad ako ne sad?! U Osijeku posao nije najlakše naći, iako sam ja do sada uvijek imala sreće. Ali mi smo odlučili probati. Kažem mi jer jesam ja vlasnik, jesam ja šef, jesam ja radnik, ali nema bez njih ništa. Nema ništa kod ove male bez njih. Pa ni ćušpajza za ručak. I eto me sada tu gdje jesam.

Sve ću vam ispričati. Redom. Di. Šta. Kako. Samo da mi sjedne. Ono što vam mogu odmah reći da sam prešla preko 15 birokratskih kilometara. Po opet buktećoj koroni što znači dugačke redove i po ovim strašno visokim temperaturama koje jedno dijete rođeno u sred ljeta ni malo ne voli i ne podnosi. Rezultat?! Kondicija, pokoja opekotina od sunca i ni jedna nadrndana šalteruša. Jedno od najpozitivnijih šaltersko-birokratskih iskustava. Da. U Hrvatskoj.

Ono što vam još mogu reći je da što sam se žalila, žalila sam se. Što su mi šefovi bili ovakvi ili onakvi, bili su. Što su mi kolege bili neradnici pa sam i njihov posao morala raditi ja, bili su. Sad sam sama sebi i kolega i šef. A ono što obećajem sama sebi je da ću to sve onako kako ja znam. Onako ko kad proradi dalmatinski dišpet. Na mala vrata. Korak po korak. Samozatajno. Uporno. Savjesno. A sve da se puši.

U potpisu,
Sonja Nedić, vlasnica jednog obrta i mala poduzetnica

2 responses

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s

%d blogeri kao ovaj: