Tri nula

Neki dan sam se našla s prijateljicom u gradu na čem drugom, nego na nečem slatkom. Sasvim jedno obično žensko nalaženje osim što je vani pljuštala kiša i bilo je zima za obući debeli, inače, zimski duks. Usred srpnja. To mi je prijateljica koja mi se prijetila da ove godine nema šanse da rođendanski poklon dobijem i jedan jedini dan prije rođendana. Ali. Korona, potresi i snijeg u martu naveli su je na razmišljanje da je ove godine svemir sam po sebi i tako već u prevelikom disbalansu da bi ga još i ona remetila i nepoštivala tradiciju. A tradicija je da Sonja svoje rođendanske poklone dobija/ižica (ista stvar) prije rođendana.

I dok je ona meni tako objašnjavala zašto sam ipak dobila preuranjeni rođendanski poklon, a ja se oduševljavala istome, stigla mi je poruka sadržaja –  Jesi ti još sa Žanom?. – Jesam. Zašto? – Odgovor na to pitanje u stvari je bila zamolba da inače kad tako nekud odem zaključam stan za sobom. Hm. Dobro. U moju obranu to jutro sam išla van po kiši i kišobran mi se sušio u hodniku pa sam s njim petljala kad sam se išla naći s prijateljicom, razmišljajući šta ću slatko jesti, a da nije sladoled jer je za sladoled bilo prehladno. To jutro mi je stigla i najbolja kompjuterska stolica na svijetu i bila sam jako uzbuđenja. To mi je i genetski jer moj tata zna otići kod bake u selo udaljeno 12 kilometara i ne zaključati kuću (jer zašto bi naslijedila njegov metabolizam kad mogu to). To mi je i zato što sad imam trideset godina. Nekad ću zaboraviti zaključati stan kad nekud idem. Šta sad.

Kad sam bila manja/mlađa ljudi sa svojih trideset godina bili su mi veliki, odrasli, pametni. Ljudi koji sve znaju. Što bi se reklo na engleskom govornom području, ljudi koji have everything figured out. Have their shit together. A onda, s godinama, shvatiš da to nije do brojke. Nije do godina. Do tebe je. Do interesa. Do želje. Do volje. Do situacija. Do iskustava. Do onog proživljenog. I danas neću o tome kako sam TEK na pragu tridesete naučila kuhati ćušpajz. Neću. Jer ja znam i doživjela sam neke druge stvari koje moji vršnjaci ne znaju i nisu doživjeli. I to je skroz u redu. Danas ću o trideset životnih crtica na koje sam, onako skroz egoistično, ponosna. Trideset konkretnih situacija/događaja/stvari za ovih trideset godina. Malih. Velikih. Meni su i onako sve bile velike. I nije ih uopće bilo lako nabrojati trideset. Trebalo mi je tri dana. Što je u stvari tužno. Jer nekad, umjesto da se samokritiziramo, nekad trebamo sami sebe potapšati po ramenu. I reći si bravo. I biti ponosni na sebe.

Evo mojih trideset ponosa:

  1. Na folkloru sam među prvima iz moje B grupe dospjela u A postavu. Da, da. Ja sam desetogodišnja folklorašica. Mnogi to o meni ne znaju.
  2. U periodu folklora trenirala sam i rukomet jer me mama tjerala da treniram zato što sam bila bucmasta. A ja i timski sportovi se baš ne volimo. Onaj trenutak kad sam dala gol igrajući pivota – taj trenutak bio je sve za bucmastu mene.
  3. Ponosna sam na osnovnoškolsku mene. Onu koja nije bila povodljiva iako je to značilo da se nije uklapala. Ona koja je lagala da ju mama nigdje ne pušta (a puštala me da budem vani do u tada neko prihvatljivo vrijeme) jer joj se s 13 godina nije izlazilo u narodnjačke klubove (da, kod mene se s 13 godina počelo izlaziti). Ona je izrasla u nepovodljivu ženu koja više ne laže zašto nešta neće. Neću jer neću. Mani me se.
  4. Krajem osmog razreda napravila sam veliki rez. Prekinula sam prijateljstvo iz, praktički, pelena. Jer nije išlo. Jer nije Sonja blesava.
  5. U prvom razredu gimnazije na polugodištu sam imala dva iz latinskog. Što je jednoj, do tada, odlikašici bio šok i vjeverica. Na kraju godine imala sam pet.
  6. Jednog petka 13. u nekom od razreda srednje, ne sjećam se točno kojem, odgovarala sam biologiju, koju nisam naročito voljela pa ju nisam naročito voljela ni učiti, i dobila sam pet. Od tada se te petice sjetim svaki petak koji bude 13.
  7. U srednjoj školi pročitala sam svoju prvu knjigu na engleskom. Od tada nisam prestala.
  8. Krajem četvrtog srednje od stresa upisa na fakultet jela sam kifle i buhtle s čokoladom i ubucila se (između rukometne ubucane mene i mene krajem srednje bila sam normalna). I smetalo mi je. To ljeto prvi puta u životu pazila sam šta i koliko jedem. Ne da se izgladnjujem, nego da jedem normalno. I odbucila sam se.
  9. Prvi kolokvij na faksu iz pravopisnog kolegija jedina sam prošla. I zašutkala one koji su mi se rugali jer sam ja išla u tamo neku bezveznu gimnaziju u Belom Manastiru gdje su nam svi poklanjali ocjene.
  10. Prvi pregled očiju za leće završio je stvarno time da sam ja iz ordinacije izašla s lećama u očima. Jer išla sam samo informativno. Jer ja tada nisam mogla ni izvaditi trepavicu iz oka, a ne da leće stavljam.
  11. Tog četvrtka, 15.9.2011. godine, malo prije devet sati ujutro, sjela sam u vlak i otišla na jednu od najljepših avantura života – Erasmus-avanturu. Iako sam plakala, iako mi je bilo muka i tata je na putu do željezničkog kolodvora u Vinkovcima morao stati da ja izađem malo iz auta. Iako mi je bilo teško, otišla sam na taj semestar vani jer sam to oduvijek htjela.
  12. Prva ocjena koju sam dobila studirajući vani bila je jedinica. Ona austrijska. Naša petica. I dobila sam je jedina od moje grupe.
  13. Berlin. Moje prvo samostalno putovanje. Nas dvije same. Ja i ja. Probila sam led. Nakon toga uslijedila su sva druga.
  14. Na mom faksu su imali ideju da teme diplomskih radova ne možemo sami birati, tj. da možemo birati između ponuđenih tema. Ja sam imala drugu ideju. Ja sam se za svoju ideju izborila.
  15. Svladala sam njemački jezik. Tu neću ništa više reći. Moja N mi, kad ja kažem da nešta ne mogu i cmoljim, samo kaže da ako sam uspjela naučila njemački, mogu bilo šta drugo što zamislim.
  16. Köln. Ne samo što je bilo samostalno putovanje bilo je to prvo avionsko putovanje na kojem sam putovala samo s ručnom prtljagom. Glavi razlog tome bila je škrtost plaćanja cargo-prtljage, ali i to što sam htjela i to naučiti i prestati robovati nošenju hrpi nepotrebnih stvari. Od tada avionom putujem samo s ručnom prtljagom. I, gle čuda, sve mi stane. I svega bude dosta.
  17. Bila sam drska prema nadređenom. To inače ne radim, ali bilo je potrebno. Sve ima svoje granice. Jer nekad moraš pokazati zube (kad ti to okolnosti dopuštaju) da te ne bi gazili i da bi te cijenili.
  18. Počela sam pisati blog.
  19. Onaj trenutak kad sam na jogi uspjela napraviti bakasanu na glavi ilitiga položaj predstoja na glavi. Veliki ponos.
  20. Onaj trenutak kad sam na jogi napravila položaj čamca koji se ljuljuška na vodi i odjednom mi više nije bilo teško izvoditi taj položaj. Nisam osjetila ni b od bolova u leđima. Mic po mic. Trening po trening. I bolovi su prestali.
  21. Onaj trenutak kad sam na jogi, nakon što sam već podugo išla, shvatila da se mogu posvađati sa svojim mozgom i narediti mu da će položaj planka držati onoliko koliko ja kažem da će držati.
  22. Kad me u Grčkoj, dok sam sama šetala cikom zore uz more, ugrizao pas lutalica, prvotno sam sama riješila situaciju. Mamu i tatu sam kasnije zvala. Kad sam bila očišćena i zavijena. Plakala sam isto kasnije.
  23. Na šovinistički ispad jednog kolege-seljačine samo sam šutila. Jer sa šovinističkim seljačinama se ne raspravljaš. On i danas misli da je pobijedio. Ja znam bolje.
  24. Uspjela sam sama, svojim znanjima i vještinama dobiti posao u Zagrebu u jednoj velikoj stranoj firmi. Bez da sam ikog tamo znala. I bez da je iko mene znao. Pored odličnog znanja tri strana jezika, ko bi rekao će mi znanje srpskoga ikad biti prednost.
  25. Živjeći u Zagrebu naučila sam puno bolje raspolagati parama. Jer sam laka za potrošit. Jest da sam laka na hranu, knjige i putovanja što se smatra pametnim stvarima za potrošit novce, ali sam svejedno laka. Sad nisam baš tako.
  26. Sama sam, nekim drljavim šrafcigerom, rastavila ono što je u jednom trenu bio jednodijelni u trodijelni ormar. A kad si nestrpljiv i hoćeš sve sada i odmah rađenje takvih stvari je muka Isusova.
  27. Preživjela sam zadnje mjesece života u Zagrebu. Mislila sam da neću, ali preživjela sam. Preživjela sam tri napada panike, zujanje u ušima, trnuću vilicu, teško gutanje i plakanje. Preživjela sam.
  28. Moj prvi kruh sa svježim kvascem bio je veliki uspjeh.
  29. Sabila sam ćušpajz! Pravim ga bolje nego mama!
  30. Postala sam poduzetnica.

Bravo ja!

2 responses

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s

%d blogeri kao ovaj: