Da nam je netko rekao…

A mislili smo da je ova 2020. godina gotova. Ovdje bi sad bio prigodan onaj ludi smajlić što mu se svako oko vrti u svoju stranu. Tako da zamislite da sam ga stavila. Jer da smo više od ovoga svega normalni, nismo.

U ljeto 2006. godine doživjela sam svoj prvi i, za sada, zadnji potres. Na plaži, u Baru, u Crnoj Gori. Sva sreće ležeći na plaži jer ne znam šta bi bilo da sam bila u moru. Još smo se mama i ja čudile zašto su taj dan valovi tako veliki, ali Dalmatinka i poluDalmatinka nisu se na valove bunile. Malo nakon tog našeg čuđenja i malo nakon što smo izašle iz mora te legle na plažu, protreslo je. Kažem protreslo jer sam ja imala osjećaj kao da me neko stavio na štednjak u onu staru šerpu koja stoji u špajzu i služi jedino za pravit kokice. Eto tako. Ne baš ugodno iskustvo bez obzira što je kratko trajalo i što smo bili na otvorenom. Da me probudi potres u sred noći ne znam da li bi, od straha, prije trčala van ili na WC.

Kako ste? Nekako mi se čini kao da to pitanje više niko nikog ne pita. Zamijenilo ga je Šta ima?. A u sklopu njega niko ne misli da s njim podijelite svoja osjećanja jer nikog više ne zanima kako se tko osjeća. A ako nam je kad trebalo bar malo toga Kako si?, onda je to ove godine. Jer svi smo u ovome zajedno i nikom nije lako.

Biti alergičar u doba epidemije koronavirusa je (ne)zgodna pojava. Unutra kišeš i piriš nos od grinja, kućne prašine i topline, vani piriš nos jer ti se od hladnoće nos čisti. Pa te prolaznici onako škiljeći skeptično gledaju. Zgodno je u trgovinama, poštama i sličnim situacijama jer čim kihneš maknu se od tebe još više jer i onako onaj razmak na kojem su bili nije bio dovoljan. Jedino što se bojim da će me netko prijaviti nekoj nadležnoj službi jer hodam “bolesna”.  Što ne bi bilo toliko ni netočna informacija jer u glavu ponekad jesam.

Biti hipohondri alergičar u vrijeme epidemije koronavirusa pojava je koja nema nikakvu zgodu, samo je nezgodna. Od svojih 30, 24 godine živiš s kihanjem i pirenjem nosa, od kojih je, brat bratu, jedno 15 godina obilježilo disanje samo na jednu nosnicu. S godinama izađeš iz puberteta, navikneš se na alergene pa onda imaš dvije prohodne nosnice popraćeno povremenim kihanjem i pirenjem nosa. Za vrijeme epidemije koronavirusa koja se poklopila s grijanjem u stanu, što tebi alergijski najviše smeta, začepi ti se jedna nosnica nakon dugo vremena i gotovo. To je to. Hipohondar je rekao svoje. Iako obadvoje radite od kuće i nitko vam u stan ne dolazi niti vi idete igdje, a ako se s nekim i vidite jednom mjesečno to je isključivo vani u šetnji.

Eto ja sam tako. Dva tjedna ne razmišljam da je oko nas nekakva epidemija, jer mi imamo sreće pa oboje možemo raditi od kuće što je nama sa sobom povuklo i čisto logičnu odluku da nikog ne zovemo ni ni kakva druženja, niti da idemo kod nekog. Masku na pijaci i u trgovini stavljam automatski, kao što se dezinficiram, na razmišljajući zašto to radim. Pijemo čajeve, jedemo propolis, jedemo med-limun-đumbir, jedemo puno voća i povrća. Uglavnom puno jedemo. Ali i prošetamo svaki dan i vježbamo dva puta tjedno. Dva tjedna sam dobro. Onda dođe jedan kad mislim da ćemo se svi zaraziti i svi završiti u bolnici i kad mislim da je moj imunitet za ništa. Onda opet budem dobro.

Ne isključujem činjenicu ni da se hipohondar u meni predozirao dezinfekcijskim sredstvom pa mi to s vremena na vrijeme udari u glavu. Jer mi, u malom stanskom hodniku, dezinficiramo i poštu i svaki paket koji nam dođe. Dezinficiramo i kvaku od ulaznih strana s vanjske strane zato što moramo. Pored nas je zubarska ordinacija koja je na tom istom mjestu zadnjih deset godina i na kojoj piše da je zubarska ordinacija i ima dva putokaza koja pokazuju da je zubarska ordinacija tamo gdje je, ali oni ipak za svaki slučaj probaju da nije možda i kod nas. Dezinficirajući poštu, pakete i kvaku ne samo da uništimo papir, odnosno karton, i da nam je kvaka promijenila boju (a da ne govorim da se počela i odvajati od vrata jer ako vi ne ulazite u ono što mislite da je ordinacija ko da ste Sylvester Stallone, onda to ne radite dobro!), nego se i nadišemo dezinfekcije i tko bi od toga više i bio normalan.

Da nam je netko prošle godine u ovo dobar rekao da ćemo ove biti tu gdje jesmo, rekli bismo mu da se nagledao previše holivudskih filmova. Da je meni neko prošle godine rekao da ću biti tu gdje jesam, točno znam šta bi mu rekla: Da bar. Bez obzira na sve.

Mama mi je nedavno poslala jednu dobru izreku Charlesa Darwina: Ne preživljavaju ni najjači, ni najpametniji. Preživljavaju oni koji se najbolje znaju prilagoditi promjenama. Ja mislim da je to poruka koju smo morali izvući iz 2020. godine (naravno uz onu glavnu da stvarno nema ništa važnije od zdravlja). Nije lagano, ali nam drugo ne preostaje.

Da nam je netko rekao bilo šta od ovoga, to ne bi bilo život. Život koji se vrlo često dogodi mimo našeg plana i programa. Život koji su mnogi u 2020. godini izgubili.

Budimo odgovorni, čuvajmo sebe i svoje najmilije i prilagodimo se trenutnim uvjetima kako najbolje možemo. Kakva god 2021. bila, prilagodit ćemo ju da nam bude najbolja što može biti.

I jedno Ćao za mog komšiju. Ćao koje mu više nikad neću moći reći u živo.

2 misli o “Da nam je netko rekao…

  1. Nisi više u Osijeku?
    Poistovjecujem se s tobom kad izadem vani curi mi nos. Vide se poprijeki pogledi pogotovo kod starijih gospođa.

    Sviđa mi se

Odgovori na Lučija Otkaži odgovor

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s