Znakovi po putu

Za Osmi mart dobila sam u dm-u balzam za usne koji su taj dan, na blagajni, dijelili svim ženama. U HNK-u dobila sam Kanditovu bombonjeru, ružu i kazališni program za sezonu 2020./2021. jer sam taj dan bila prva žena koja je kupila karte. Što baš i nije bilo toliko teško budući da sam na klupi iza Supera čekala da bude 12 sati, vrijeme kad su karte smjeli pustiti u prodaju. Za Osmi mart dobila sam i zubobolju. Tj. bolje rečeno zubobolje. Jer šta će ti samo jedna.

E sad. Prije nego nastavimo o tim mojim zubima, neke žene (a možda i muškarci) sad se vjerojatno pitaju zašto u gornjem nabrajanju nema moje osobe. Zato. Ali ako vas baš zanima, nema ga jer od njega nisam ništa dobila za Osmi mart. Znam. Grozota. Ali pazite sad. Ja sam za Peti mart dobila kanticu mog najdražeg sladoleda. Jer eto. Petak. Peti mart. Zašto ne. Kod nas je to tako. Doduše prije nego što je otišao na posao čestitao mi je Dan žena. Meni je to dovoljno. A i da vam budem iskrena toliko me bolio zub da me nije bilo briga ni za šta.

Tad sam još mislila da je zub. Kasnije sam saznala da su množina. Ja se nadam da ne znate koliko to boli. Majko mila koliko to boli. Rečenica Ja na svu sreću ne znam kako zub boli., koju sam do sada govorila kad god bi se povela priča da je najgora bol ona kad te boli zub, je povijest. Najgora bol je ona kad te odjednom bole tri zuba. U mozak te boli. Ovdje mora ići opaska da, iako se ja stravično (ali stravično) bojim zubara, redovno idem, ali prije devet mjeseci, kad sam zadnji put bila na kontroli i čišćenju zuba, ništa nije ukazivalo na ovo. Odakle odjednom tri problematična zuba ja pojma nemam.

A ima koji tjedan da mi je prijateljica rekla da joj muž ima problema sa zubima. Pretprošli tjedan mi je druga prijateljica, istog imena kao i prva, rekla da osjeti gornju peticu i da mora kod zubara. Glavnog lika iz Kaporove Knjige žalbi, koju trenutno čitam, prvo boli zub, a kasnije ga izvadi. Na Osmi mart uđem na Instagram, kliknem na prvi Story, a kolegica s faksa se javlja iz zubarske ordinacije. Dobro. Shvatila sam.

Slično kao i te 2018. Iako se moramo prvo vratiti u 2017. Ljeto 2017. Mama i ja u Suljošu (Kneževim Vinogradima za vas koji ne pričate baranjski) na bazenima. Ležimo na ležaljkama i ja pokušavam čitati knjigu koju sam si to ljeto kupila u Beogradu, ali ne ide. Nešto mi početak nije sjeo. Zatvaram ju. Nisam ju otvorila do ljeta 2018. kada sam ju ponijela na more u Grčku. I gutala sam ju koliko mi je bila dobra. Dok me nije ugrizao pas lutalica. Onda mi više nije bila baš toliko zabavna. Radi se, naravno, o romanu Besnilo Borislava Pekića. Sad kad je cijela pasno-ugrizna situacija iza mene opet mislim da je knjiga fantastična. Samo je malo nezgodno kad ju čitaš u vrijeme kad te ugrize pas lutalica u stranoj zemlji.

Fascinantno mi je kako mi zubi i zubari posvuda iskaču netom prije nego ću imati problema sa zubima. Fascinantno mi je kako sam Besnilo morala čitati baš te 2018. Iako nisam religiozna niti spiritualna osoba, a riječ sudbina mi baš i nije nešto, niti vjerujem da se sve u životu događa s razlogom, fascinantni su mi ti znakovi po putu i kako se nekad tako stvari poslože kao da ih je neko pravo izrežirao. Napravio si kokice i uživa u filmovima. Raznih žanrova.

Nekad ti znakovi jedan za drugim pravac u facu nas lupaju, bilo da udarce vješto primamo ili se još vještije izmičemo. Nekad znakove retroaktivno primijetimo tek kad se dogodi to nešto. A nekad se ogledaš oko sebe, bez ikakvih znakova u retrospektivi ili najavi i misliš si koje su šanse.

Već sam vam sto puta rekla za tu moju 2014. godinu. Grčevito sam se opirala odlasku na Erasmus stručnu praksu u Ljubljanu. Kasnije sam saznala da je i ona isto. Ali neko je odlučio da se treba držati scenarija. A u scenariju je pisalo da nas dvije moramo završiti u Ljubljani u isto vrijeme, jer sedam godina nakon ne prođe dan da se ne čujemo.

Neki dan sam isto imala kojiklinac pravo izrežirani moment. Onakva zubobolna išla sam kod mojih jer sam morala ići na nekakav sastanak. I sjedimo u kuhinji, sa sve rastojanjem, i družimo se, što znači da bar jedna osoba tipka po mobitel. Mama, nakon što je vidjela nešto na istom, diže se i odlazi za kompjuter u drugu sobu. Cokće. Gunđa. Čuješ na zvučniku da je sljedeća na redu, ali taj red nikako da dođe.

Duga priča ukratko. Naručila si je neku spravicu za stopala za šta ja tada prvi put čujem. Za narudžbu jel’, ne za spravicu. I neka je peripetija s narudžbom i komunicira ona sa službom za korisnike na dvije fronte – preko chata i mobitela. Kaže dopisuje se s nekom P. Meni odmah izleti da moja P radi u korisničkoj službi za hrvatsko tržište. Nisam time ništa posebno mislila, samo mi je izletilo. Jer niti znam za koju točno firmu radi niti što točno prodaju. Zove nju ta P i mama ju pušta na zvučnik. I čuješ nju sa sve slovenskim naglaskom. Moju P. Zove iz Ljubljane.

Okrećem se oko sebe i mislim si pa koje su šanse…

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s