PKSP

Prošle godine pravo nas je iznenadio snijeg u proljeće. Ove godine teško da nas više išta može iznenaditi, a najmanje snijeg u godišnjem dobu kada snijega ne bi trebalo biti. U prošli petak Miljenko Gambiraža Gamba u Poslijepodnevu na Slavonskom svoje komentiranje vremenskih (ne)prilika, koje su nas snašle ovih dana, zaključuje sintagmom šizofreni ožujak. Čovjek objasnio. Nemam šta dodati.

Lako, čak, to što nam je ožujak šizofren. Iako nije jer od malo sunca, malo topline, malo kiše, malo vjetra, malo snijega, malo hladnoće i tako u krug, teško da baš možeš biti normalan. To što bismo mi svi skupa mogli, prije ili kasnije, pošiziti, to bi već mogao biti problem.

Postkoronski stresni poremećaj. PKSP. Kao neki potencijalni poremećaj budućnosti. Ako ne već i sadašnjosti iako još nismo ni blizu post- razdoblja.

Ovdje je sad trenutak da svi koji u koronavirus ne vjeruju i misle da je to teorija zavjere, prestanu čitati. Ovo nije tekst za vas.

Naš stan je u zadnjih godinu dana, koliko već živimo ovako kako živimo, postao puno više od samog stana. Uspješno se transformira u ured, kafić, slastičarnicu, restoran, kino, koncertnu dvoranu, dvoranu za vježbanje. Ujutro možeš malo duže spavati jer ti je ured u sobi pored. Otkrili smo to da i te kako možemo biti konstantni u vježbanju kod kuće. A kino u pidžamama (jer filmovi sad predugo traju da bismo mi dočekali i bili sposobni za tuširanje nakon) ležeći na razvučenom trosjedu i pijuću kuhano ili kupinovo vino te grickajući nachose s našim domaćim umacima, ima posebnu čar.

Lijepo je i tako. Ali malo mi je dosta u zadnje vrijeme. Meni. Koja nisam pretjerano društvena, ne volim se grliti i volim biti kod kuće. Fale mi putovanja. Znam da nam nitko ne brani da putujemo po Hrvatskoj i da ima predivnih mjesta, gradova i prirodnih ljepota koje još nismo vidjeli, ali kad nemaš auto i kad vlada epidemija, nije da ti se baš putuje na duže relacije autobusom ili vlakom. Za kraće relacije čekamo da bude adekvatno proljeće.

Fali mi nekad otići na kavu. Na kolač. Na ručak. Da je to moguće i danima kad nije toplo i sunčano jer vrijeme i onako ne surađuje u zadnje vrijeme.

Fale mi druženja.

Fali mi da si onako propisno iščestitamo rođendane. Obećala sam svima od prošle godine da ćemo se ove godine izljubiti i izgrliti i za prošlu, a nekako mi se čini da ćemo morati čekati troduplo izljubljivanje i izgrljivanje nagodinu.

Nakon točno godinu dana, početkom ovog mjeseca, bili smo u kazalištu. To mi je isto falilo. U kinu nismo bili preko godinu dana. Đoletov koncert bio je zadnji na kojem sam bila, a ni Đoleta više nema. Da nam je neki dobar koncert da se dobrano isplešemo.

Potpuno je normalno, s obzirom na okolnosti, malo pošiziti. Početkom cijepljenja i dolaskom ljepšeg vremena, koje evo samo što nije, nadali smo se da će cijela situacija krenuti na bolje. Nismo željeli brojku kao što je ona današnja od 1891. Vidjela sam i po Instagramu i Facebooku da ljudi sad već pomalo šize, a i čula od prijatelja i obitelji. Nekom stvarno fali taj ritual odlaska u kafić na kavu, nekom je to samo metafora za slobodu, koja nam je sada ograničena, i bezbrižnost, koju baš i ne osjećamo. I jedno i drugo su okej razlozi za šizenje.

A s druge strane ne mogu ne razmišljati kako je to naše šizenje nekako licemjerno. Prema svima onima koji nisu bili te sreće da su sada živi i zdravi.

Kad sam krenula pisati ovaj post, htjela sam napisati da sam, između ostalog, zahvalna i jer su svi moji ljudi na broju, ali više, nažalost, nisu. Neki fale. A kakva vam je to žena bila. Takva da ju ne možeš ni oplakati kako treba jer ti osmijeh prekine suze svaki put kad se nje sjetiš. Puna života. Vesela. Blesava. Luda sto gradi.

Zadnjih dana misli su mi jedan veliki džumbus. Zahvalna sam. Stvarno jesam. Neizmjerno sam zahvalna na zdravlju i na onima mojima koji jesu na broju. Svjesna sam da može i gore od ovoga. Ali nekad mi svejedno dođe malo dosta svega. Sjela bih u avion. Ručala bih u restoranu. Zagrlila bih mamu i tatu.

Nemam ni neki zaključak. Vrzma mi se po glavi ona „život je jedan, živi ga, Fikreta“ Zabranjenog pušenja. Mislim da je to sasvim okej zaključak.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s