Pomalo

Šest sati je. Zvoni. Ne čujem, ali znam da zvoni. Tata bi prije zvonjave izašao van da bi baš na zvonjavu mogao ući unutra. Unoseći slamu s riječima “Dobarveče, sretno vam Badnje veče”. Nas tri posipale bismo ga kukuruzom i pšenicom s riječima “Živ i zdrav bio”. Malo slame bismo stavili na stol (veću količinu slame nismo stavljali ispod stola otkad sam ja mala bila), na to dva stolnjaka, jedan plastični direkt na slamu pa na njega drugi, fini, i onda bismo postavili stol za večeru. Prije večere bismo se pomolili. Jedna katolkinja i tri pravoslavca od kojih jedan zna moliti samo na staroslavenskom, drugi samo ako sve izbifla u cugu, a za trećeg se ni dandanas ne zna zna li uopće cijelu molitvu napamet. Ali nama nema veze. Poštivali smo tradiciju.

Tek nakon toga mogli smo večerati. Posni gra’ s lepinj’cama i lukom. U zdjeli s lepinjicama falilo bi već, ha, minimalno dvije-tri. To bih pojela čim bismo došli. Jer kakve vam je ona lepinj’ce pravila! Desert bi bio isključivo posni – kompoti, orasi, turkinja. Nekima bi, doduše, lepinjice bile i za desert.

Baka bi onda sređivala sudove dok bismo mi prešli u dnevnu gdje bi nam se ona kasnije pridružila. Onda bismo čekali da dođe vertep. Nakon vertepa išli bismo kući, najčešće po užasnoj mećavi jer bi vrlo često baš za Badnjak toliko padao snijeg da bi nam trebalo duplo duže vremena da dođemo kući.

Šest sati je. Zvoni. Ne čujem, ali znam da zvoni. A ove godine nema ničega. Nema slame. Nema posnog graha i lepinjica. Nema kompota i orasa. Ne čekamo da dođe vertep. Nije toga ničega bilo ni prošle godine na ovaj dan, ali zato što nismo bili cijepljeni i nismo htjeli ugrožavati, tada na pragu 90-e, baku. Ove godine mi jesmo cijepljeni, ali svega ostaloga nema zato što nema ni bake.

Moja baka je prošle godine, krajem petog mjeseca, odlučila da je njoj 90 godina, i koji mjesec, bilo dovoljno. Znam da je pomalo paradoksalno reći da te iznenadila smrt nekoga od 90 godina jer kad neko ima 90 godina, nekako je prirodno imati na umu da neće živjeti još tako dugo pa makar to bila i moja vitalna i u mozak skroz zdrava baka. Zato nas je iznenadilo. I rastužilo. Iako su to jako lijepe godine koje je doživjela i to bez nekih većih i težih bolesti.

Kad je baka umrla, prijateljica me pitala koja je bila bakina tajna za dočekati tako pozne godine. Nikad baku to nisam pitala, niti je ona ikad to rekla. Ali svejedno znam. Reći ću vam sada ono što sam prijateljici tada rekla. A taman je prikladno za ovaj “novi početak” nove godine. Tko ga slavi. Tajna kako je moja baka doživjela tako lijepe godine starosti bez težih oboljenja nije uopće tajna i prosta je k’o pasulj – umjerenost.

Moja baka bila je, po mojoj slobodnoj procjeni, metar i pol s maksimalno 40 kila. Jela je i bijeli kruh, i mast, i slan’nu, i parizer, i mliječnu čokoladu, ali znate kako je ona to sve jela?! Umjereno. Ona bi si ujutro napravila sendvič i prvo pojela pola, a malo kasnije, kad bi nešto poradila, pojela bi i drugu polovicu. Dnevno bi pojela kockicu čokolade. Jednu. “Pa ne mog’ ja jest’ danas puno kad nemam to đe istrošit’.” – znala je, tako nekako, reći po zimi kad bi bilo manje posla. Eto. Možeš biti rođen davne 1931. godine i ići samo u osnovnu školu pa opet znati da ne možeš jesti više nego što trošiš. Mislim možeš, ali onda nećeš biti mršav, a u većini slučajeva ni zdrav.

Bila je umjerene i u svemu drugome. Tijekom dana malo bi kuhala, malo radila po i oko kuće, malo bi radila po bašti (nema dalje od paradajza i mladog luka iz njene bašte), malo slušala radio, malo gledala televiziju, malo divanila na telefon, malo štrikala… Sve po malo. Da ne bi previše jela, previše sjedila, previše radila, previše gledala televizor. Pričati na telefon, i da je htjela, previše nije mogla. Mi Nedići smo, ako već pričamo na telefon, vrlo efikasno brzi.

Kad je imala 83-84 godine, jedno jutro ja sam se zatekla kod mojih i javila na telefon kad je ona zvala. Trebala je tatu (što je bilo vrlo rijetko jer jedino je sa snajom ona pričala na telefon i jedino je nju inače trebala), koji nije bio kod kuće pa mi je rekla da mu kažem da joj je došlo pet metara drva i da tata dođe to iscijepati. Znala sam da taj dan tata sigurno neće moći pa sam joj odmah rekla da će doći sutradan. Dobro. Tog istog dana, samo popodne, nazvala je opet i opet sam se ja javila i rekla mi je da kažem tati da ne mora dolaziti jer je ona već pola iscijepala. “Pa kako si iscijepala dva i pol metra drva?!” – pitam ja nju, a ona meni odgovara, kao da je to najnormalnija i najlogičnija stvar na svijetu: “Pa pomalo”. Jer kako drugačije.

2 misli o “Pomalo

  1. Lutaljka, dugo te nije bilo pa sam mislio da si zaista negde odlutala, pa sam te se stvarno zaželeo.. Lepo je čitati tvoje dogodovštine. Ostani sa nama i dalje.

    Sviđa mi se

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s