Tri nula

Neki dan sam se našla s prijateljicom u gradu na čem drugom, nego na nečem slatkom. Sasvim jedno obično žensko nalaženje osim što je vani pljuštala kiša i bilo je zima za obući debeli, inače, zimski duks. Usred srpnja. To mi je prijateljica koja mi se prijetila da ove godine nema šanse da rođendanski poklon dobijem i jedan jedini dan prije rođendana. Ali. Korona, potresi i snijeg u martu naveli su je na razmišljanje da je ove godine svemir sam po sebi i tako već u prevelikom disbalansu da bi ga još i ona remetila i nepoštivala tradiciju. A tradicija je da Sonja svoje rođendanske poklone dobija/ižica (ista stvar) prije rođendana.

I dok je ona meni tako objašnjavala zašto sam ipak dobila preuranjeni rođendanski poklon, a ja se oduševljavala istome, stigla mi je poruka sadržaja –  Jesi ti još sa Žanom?. – Jesam. Zašto? – Odgovor na to pitanje u stvari je bila zamolba da inače kad tako nekud odem zaključam stan za sobom. Hm. Dobro. U moju obranu to jutro sam išla van po kiši i kišobran mi se sušio u hodniku pa sam s njim petljala kad sam se išla naći s prijateljicom, razmišljajući šta ću slatko jesti, a da nije sladoled jer je za sladoled bilo prehladno. To jutro mi je stigla i najbolja kompjuterska stolica na svijetu i bila sam jako uzbuđenja. To mi je i genetski jer moj tata zna otići kod bake u selo udaljeno 12 kilometara i ne zaključati kuću (jer zašto bi naslijedila njegov metabolizam kad mogu to). To mi je i zato što sad imam trideset godina. Nekad ću zaboraviti zaključati stan kad nekud idem. Šta sad. Nastavi čitati

“Mala” poduzetnica koja (ne) zna skuhati ćušpajz

Meni se čini da je taj drugi val korone, koji su najavljivali za jesen, skroz promašio godišnje doba pa došao ranije. Mada. Kako je malo-malo danima lijevala kiša i temperatura je bila pravo jesenska, možda i nije. A mi s istoka smo zbog tih valova korone postali čisto nezahvalni. Jer kraj šestog mjeseca je, a mi boravimo vani po gradu (sve poštujući propisani razmak kako samo mi na Balkanu znamo poštivati), u svojim dvorištima, na svojim balkonima bez da smo se i jednom namazali Sinopenom, a inače je u ovo doba godine, kod nas Istočnjaka, potražnja za njim ko trenutno za dezinfekcijskim sredstvima i kvascem. Ako to ne zaslužuje da zastanemo na pet minuta i zahvalimo se uzduž i popreko, ja evo ne znam šta zaslužuje. Jer okej ta korona i sve to, ali, mi, ljudi moji, nemamo komaraca!

Već smo tamo negdje proljetos kad je padao snijeg zaključili da ova 2020. godina ne ide ni po kakvom planu i programu. A opet, u konačnici, kad se sve zbroji i oduzme, kao da sve ispadne baš onako kako je i trebalo biti. Samo ili dužim putem ili na drugačiji način. Nastavi čitati

London 6/6

Dan peti
Prvo na adžendi petog dana bilo je pokušati vratiti moj kišobran koji sam izgubila. Ili, ako to ne uspije, kupiti mi novi mali sklopivi kišobran da imam i ja svoj londonski hand made kišobran. Iako me to malo rastuživalo jer ja volim svoj mali cvjetni sklopivi hrvatski kišobran. Vratili smo se u trgovinu hand made londonskih kišobrana u kojoj smo bili prethodni dan i našli moj kišobran točno na mjestu na kojem sam ga i ostavila. Mogli smo dalje nastaviti u dan.

Ja kad putujem, jako volim obilaziti parkove gradova u koje idem. Volim šetati tim parkovima, a volim i sjesti na neku klupu i samo promatrati. Od svih londonskih, mi smo prošetali Hyde Parkom. I malo posjedili i promatrali. Kad sam mami poslala sliku iz parka, pitala me u kakvoj se ja to kaljuži slikam pa sam joj objasnila da je to jedan od najpoznatijih parkova u Londonu nakon kiše. Da, bilo je blata i bilo je vode koja stoji, ali je svejedno bilo lijepo. I prostrano. Nastavi čitati

London 4/6

Dan treći
Iako mi je svaki londonski dan bio lijep i poseban na svoj način, treći dan bio mi je ipak najdraži. Krenuo je vrlo službeno. Prije nego što ću ići u London mama mi je dala funte koje su njoj ostale od njenog zadnjeg posjeta Engleskoj. Posjeta koji je bio prije 15-ak godina. Lijepa jedna svotica funata. Međutim. Long story short. Ispostavilo se da su te funte zastarjele i kao takve neupotrebljive. I to su toliko zastarjele da ih kod nas nigdje nisam mogla zamijeniti za nove. Ljubazni ljudi iz Engleske banke (Bank of England) na moj upit mailom vrlo su brzo odgovorili i objasnili šta mi je činiti. Da se nije radilo o jednoj većoj svoti novaca vjerojatno mi se ne bi dalo jer su me upozorili da znaju biti redovi i da se mora čekati. A ovako je naš treći londonski dan započeo posjetom ovoj službenoj instituciji. Vanjski zaštitar te pita tko si, šta si, čiji si, disbiodevedestprve, šta hoćeš i tek onda smiješ ući. Ući sam smjela samo ja jer sam ja imala posla unutra, a moja osoba je morala ostati vani i čekati me. Unutra ista serija pitanja plus pregledavanje torbe i tek onda me unutrašnji zaštitar usmjerio gdje trebam ići. Gužve nije bilo nikakve. Na samom šalteru, bez pokazivanja ikakvog osobnog dokumenta, jer se ipak nije radilo o toliko velikoj svoti novaca da je to potrebno, vrlo brzo sam stare novčanice zamijenila novima.

Šetajući uz Temzu do turističke atrakcije koju smo odlučili posjetiti taj dan sasvim spontano smo naišli na vrlo veliku i zgodnu suvenirnicu. Nismo mogli odoljeti. Kupili smo čaja, magnetića, ovoga i onoga u obliku double deckera, Big Bena, Tower Bridga i ostalih londonskih situacija. Sve su nam spakovali u dvije papirnate škanicle što je super lijepo ekološki, ali je nezgodno nosati po cijelom gradu čitav dan. A baš taj dan unutar moje torbe nije se nalazila moja lega-lega platnena torba koju inače uvijek nosim tako da mi te glomazne suvenire nismo imali gdje staviti. Jer moja osoba od torbi nosi samo džepove. Pa smo onda mi, ja dijete dvoje matematičara, a on inženjer IT-jevac, najlogičnijom mogućom matematičkom računicom, došli do toga da nam se nikako ne isplati kupovati najobičniju kesu, doduše malo čvršću i s motivima Londona, ali i dalje kesu, za dvije funte kad za dvanaest funti možemo meni kupiti lijepu platnenu torbu s na njoj nacrtanim razno-raznim londonskim situacijama. Upotrebni suvenir za mene. Prodano. Nastavi čitati

London 2/6

Prošlo je više od šest mjeseci od naše londonske avanture, a ja još nisam lutaljkasto iznijela svoje utiske. Jedan od razloga je što mi je puno trebalo da ih saberem u glavi, drugi je što je u Londonu bilo toliko toga, a treći je, i najglavniji, ova Dalmatinka u meni. Nju kad fjaka uhvati… Ali evo ga sada. Sada nije ni skroz loš tajming jer već kad, još uvijek, ne možemo nigdje fizički otputovati, bar možemo otputovati u glavi. Vodim vas u London.

Mi smo u Londonu odsjeli u jednoj predivnoći zvanoj The Rookery. Hotel je uređen u pravo engleskom stilu i pravi je mali raj za ljubitelje takvog stila. Moja osoba vam je ljubitelj. Veliki. On je bio u raju. Moram priznati da sam ja ljubitelj modernijih stilova i da sam išla sa skepticizmom s obzirom na ono što sam vidjela na slikama. Ali. Isto tako moram priznati da sam, kad smo prvi puta ušli u sobu, ostala oduševljena. Posebno je. I drugačije. I baš je lijepo zaokružilo cijeli naš boravak u Londonu. Svaka soba zove se po nekoj poznatoj britanskoj povijesnoj osobi. Osoblje je neizmjerno ljubazno. Lokacija je super što je nama bilo dosta bitno. Može i s doručkom i bez njega. Da vam pravo kažem nama je jedna od najdražih londonska aktivnost bila na kraju dana doći u hotel i na, svaki dan novom, papiru, koji su nam ostavili u sobi, izabrati šta ćemo sutradan za doručak. Doručak koji nam donesu u sobu pa ga mi onda jedemo u krevetu. Ovu predivnoću smo i platili. Poprilično. Kovsetogpetrakajgana. Htjeli smo. Mogli smo. Jesmo. Nastavi čitati

%d blogeri kao ovaj: