42 sata i 40 minuta

Za prvi puta nije loše. Ni malo. E sad da bi mogao uopće išta razumjet moram objasnit tri stvari. Prva stvar je da ja nisam baš najnormalnija osoba koju možeš poznavat ili ne poznavat jer nenormalne je bolje baš to. Druga je da meni inače u životu nije dosadno. Dapače. A treća je da ja, Sonja, u ovom 21. stoljeću, u stanu u kojem živim zadnjih devet godina i koji je u vlasništvu ženskog roditelja, nemam, kako bi taj isti roditelj dramatično rekao, interneta. U biti nemam onaj u pravom smislu riječi WiFi. Nikad ga nisam ni imala.

Nismo ga uvodili kad sam se uselila jer je ženskom roditelju svaka opcija bila preskupa. Onda sam si nabavila studentsku USB-ovsku bezugovornu varijantu koju sam po potrebi isključivala i uključivala. Onda nisam znala hoću li u Osijeku naći posao pa bez veze da uvodim internet i onda odem. Onda sam opet aktivirala USB-ovsku nestudentsku varijantu i dijelila ju preko starog mobitela pa sam eto imala WiFi. I plaćala sam premalo gigabajta previše novaca jer sam bila lijena otić ga isključit. I onda mi jedan dan nije više radio, a iz korisničke podrške su mi objasnili da mi je SIM kartici istekao rok trajanja i da moram otić u poslovnicu po novu. Već kad sam morala svoju lijenu guzu odvuć u poslovnicu, odlučila sam da je vrijeme da ga isključim skroz i da ne plaćam malo gigabajta puno para plus još opciju na regularnom mobitelu. I sad imam WiFi tako što ga dijelim sa svog regularnog mobitela. I to mi je okej. Funkcionira. Nastavi čitati

“Vozi, Miško”

Ako ne znaš ko je Miško i ko mu je i kada i gdje rekao kuda da vozi, molim te da upališ Google i općekulturno se obrazuješ jer se to mora znat! Evo da ne moraš sve guglat ja ću ti reći, ono što je sad trenutno najvažnije, da Miško vozi za Beograd. Ostalo izvoli sam saznat. E sad kad smo to riješili, idemo na bitne stvari. Bitne stvari su da nisam slomila nogu, da me niko nije pokrao i da me nije udario grom. Što je, s obzirom da mi je na pretprošlom putovanju otkazan let, a na prošlom me ugrizao pas, veliki napredak.

Nije se dogodilo ništa strašno, osim što sam pojela family pack mančmalova jer to radiš kad čekaš dva sata na granici. I ovo nije ko ono kad kažeš dva sata jer ne znaš koliko točno, a dva sata zvuči dovoljno dramatično. Ovo je doslovno dva sata. Jer srpska pa onda hrvatska posla. Al mančmalov je bio fin! Nastavi čitati

Ne volim kad negdje nisam bila

Za vikend sam bila u Bjelovaru. Nisam nikad prije tamo bila. A što sam starija sve manje volim kad negdje nisam bila. Sad popisujem, zapisujem, zaokružujem, ucrtavam, upikavam sve gradove, mjesta, sela, predjele koje posjetim. Jedan zid u sobi mi je prelijepljen razglednicama. Vrata frižidera su mi jedno veliko magnetno polje puno magneta od kojekuda.

Prije nisam htjela ići kojekuda. Zanimali su me samo veliki gradovi. Metropole. Eventualno neke poznate prirodne ljepote. I neki poznati manji gradovi. Ali uglavnom metropole. I to sve vani. Mislim šta ću obilazit Hrvatsku. To je tu. To mi je blizu. Stignem. Ima vremena. I onda sam se, da ne znam točno ni kako ni kad, promijenila i postala ko moj muški roditelj. A nema nam ništa ljepše nego kad u sebi prepoznamo svoje roditelje i njihova mišljenja, riječi, stavove, postupke i ponašanja na koja smo kolutali očima. Nastavi čitati

%d bloggers like this: