Laku noć, prijatno

Prije skoro točno dvije godine prvi puta sam bila na koncertu Đorđa Balaševića. Mama i ja, obadvije rokerice u duši, odlučile smo ići iz čiste znatiželje. Da vidimo zbog čega se diže tolika prašina. Ja sam prije tog koncerta znala točno četiri njegove pjesme: Dođoška; Ringišpil; Svirajte mi jesen stiže, dunjo moja i Devojska sa čardaš nogama. Mama možda i manje. Iako su generacija, a plus i to što je ona novosadski student u vrijeme kad je Đole bio tek na početku karijere. Najbolji je to koncert na kojem smo ikad i jedna do tada bile. A postoje izvođači koje bi obje prije izabrale nego njega.

Prije sedam dana bile smo drugi puta. Podosta sam se i dvoumila hoću li ići u postkvazigripoznom stanju. Ali onda sam si nešto kontala da ako Đole može pjevat mjesec dana nakon infarkta i četiri ugrađena stenta, mogu i ja sjedit i slušat. I pjevat. Jer ovaj put sam znala gotovo sve pjesme. Pjevala sam u glas s čovjekom koji se na pozornici pojavio u majici sa svojim likom koji se drži za srce, i njegovim bendom, a svi odreda se pravo šegače i zabavljaju na pozornici. Ovo je najbolji koncert na kojem sam do sad bila. Sad, nakon dva koncerta, iako sam znala i odmah nakon prvog, znam i u čemu je prašina. Prašina je u mašineriji koja stoji iz Đorđa Balaševića. Vrhunska tehnologija bez razvučenih žica po sred pozornice. Vrhunski bend. Vrhunska scenografija. A on, onako nonšalantno, u robi ko da je sada izašao iz svoje dnevne sobe dođe i – pjeva. Vrhunski. Nastavi čitati “Laku noć, prijatno”

Kod kuće se najbolje pjeva i pleše

Znate vi svi vrlo dobro da sam vam ja sve po planu i programu. A ako ne znate, evo sad znate. Od poslovnog do privatnog. Što u poslu nije ni malo loše. Sve one hitne i neplanirane taskove koji odjednom iskoče isto tako dobro hendlam jer sam hitra na mater pa sve ono planirano brzo završim pa uvijek imam dovoljno vremena i za sve ono neuplanirano. Win-win.

U privatnom životu sam spontana tako što nisam. Ja nisam nikad bila osoba koju ćeš nazvati i pitati šta radi i kad dobiješ odgovor ništa, reći joj ajmo na kavu za pola sata. Kakvih crnih pola sata! Jel’ negdje stoji da mi danas idemo na kavu? Ne stoji. Šta ti onda pada na pamet! Ja sam isto tako osoba koja ima cijelu agendu kad ide na put. Zna se koji dan se šta obilazi i gdje se koji dan jede. I nema labavo. Držimo se agende. Po planu i programu. Osim kad mi bankovna kartica ne radi, otkaže mi se let ili me ugrize pas lutalica. Onda nema ni agende, ni plana, ni programa. Nastavi čitati “Kod kuće se najbolje pjeva i pleše”

Jedina (ne)novogodišnja odluka koja ti treba

Ne znam kako vama, ali meni ovaj 12. mjesec ko da je čisto pravo s Marsa pao. Malo-malo pa zaboravim kapu ili rukavice jer mi još nije jasno da je zima. Advent mi se skroz nikako ne uklapa ni u šta, a o 2020. na vratima da ne govorim jer kako to već sad kad sam ja nedavno bila u Hamburgu? A to nedavno je bilo prije više od šest mjeseci!

U ovom 12. zbrajamo, oduzimamo, rekapituliramo sve sa punim ustima i hranom u obje ruke jer i onako krećemo vježbat od 1.1. A i zdravo se hranit isto od tada. Svašta se počinje tog trena kad otkuca ponoć 1.1. I to je u stvari baš super. Ko se toga onda kasnije i pridržava. Moje iskustvo donošenja novogodišnjih odluka je da ih se držim dva i pol dana i onda me prođe. I zato ih ja već godinama ne donosim. Kod mene funkcioniraju odluke donesene na najbezvezniji mogući dan i u još bezveznije vrijeme. Nastavi čitati “Jedina (ne)novogodišnja odluka koja ti treba”

U tom Somboru…

…svega na volju.

Kako sad Sombor, a prije više od dva mjeseca sam se pripremala za London i od onda se ne zna jesam se pripremila kako treba?! Ukratko – nisam. U Londonu se svašta nešta izdogađalo i uopće ne znam od kuda bi počela. I tako je prošlo već više od dva mjeseca. Dok sam ja posloživala utiske i (ne)zgode iz grada koji želim posjetiti zadnjih deset godina. A bila sam i bolesna. Većinom u glavu, malo u šlajm i alergiju. Ali sadila sam luk i cvijeće. Bit će bolje. Bit će i o Londonu. Naširoko. Ali sad prvo o Somboru. Iako to nije redom. Mislite vi da je meni lako to tako bez reda?! Ali nekad je to tako. Nekad nema reda, ni plana, ni programa, a u glavi bućkuriš na đuturasto. I to je skroz i čisto u redu. Nastavi čitati “U tom Somboru…”

Pripreme za London

London želim posjetiti već sigurno nekih deset godina. A to se još nije dogodilo. Odgađam cijelo jedno desetljeće. Jer ne bi išla sama; ajd prije bi vamo; ma nagodinu ću; e sad ima direktan let iz Osijeka za jeftine pare (dok sam živjela u Osijeku) pa ću sad opet ne otić. London je skupa destinacija pa prvo da skupim pare, a možda i s vremenom postane manje skupa destinacija, jel. I tako nikad nisam otišla. To će se ove godine napokon promijeniti. Jer ne znamo kakve nas procedure čekaju nakon izlaska Velike Britanije iz Europske Unije, pa smo mi odlučili da je sad pravo vrijeme za putovanje tamo.

Dok ste svi vi postali slike s mora i brćkali se u istom, ja sam radila i bivala u pakleno vrućem Zagrebu. Što s jedne strane uopće nije loša situacija jer je Zagreb preko ljeta, a pogotovo u osmom mjesecu, poluprazan. Što znači poluprazan ZET što je najbolja situacija ikad. I što znači da gdje god dođeš, imaš mjesta za sjesti, a na putu do tamo ne moraš se gužvat s hrpom ljudi. E sad lijepo kad ste se svi povraćali, stiskavac je u ZETu i čekanje mjesta da bi se negdje moglo sjesti, vrijeme je za moj godišnji. Nastavi čitati “Pripreme za London”